Kako se bliži kraj mjeseca, a s njime i izlazak još jednog broja Barke , u uredništvu vlada velika strka. Sa svih strana skupljaju se članci, koji cure na kapaljku. I kad se svi tekstovi nađu na jednom mjestu, i kad se uvrste na, za to predviđena mjesta u našem listu, otkriva nam se, svima dobro poznata stvar. Ostalo je još praznih stupaca!

I što onda? Ne možemo Vama, vjernim čitateljima predstaviti Barku s bijelim stranicama. Tada nam ne preostaje ništa drugo doli: olovku u ruke i piši sam. I sve ide lako dok ima inspiracije, ali što učiniti kada riječi niotkuda ni za lijek!?

U tim trenucima najbolje je biti strpljiv i pričekati, jer u većini slučajeva dovoljan je samo jedan događaj, samo jedna riječ može pokrenuti lavinu asocijacija koje dovode do članka.I dok sam jednog dana prolazio uz našu prekrasnu Turopoljsku ljepoticu, pogled mi je pao na plakat koji kaže da je 21.travanj Dan molitve za duhovna zvanja.

Da Vam sada ne navodim dijelove Katekizma Katoličke Crkve , reći ću ukratko da molitva (prava i istinska molitva Kršćana) nije skup riječi koje izgovaramo tek reda radi, ili zato jer to od nas traže drugi (roditelji, Crkva). Molitva je razgovor s Bogom!

Ona dolazi iz dubine srca i prožeta je kroz naše cijelo biće! Kroz molitvu Bog zove čovjeka, a čovjek traži Boga. Ona je savez kroz koji Bog ostvaruje svoju ljubav prema nama.

Sjetimo se tko nas je prvi puta naučio moliti, bila je to majka ili baka (a gdje su očevi!?). Povratimo u sjećanja ljubav kojom su nas učile te male, a tako bitne riječi, i zamislimo samo: Kolika je bila ljubav Isusova dok je pred mnoštvom ljudi izgovarao riječi prve molitve Oče naš... I ponovno nam se ukazuje tvrdnja koja kaže koliko nas je, i koliko nas još uvijek (bez obzira na naše slabosti) Bog voli.

Koliko molitva znači meni? Molim li dovoljno za sebe i druge? Molim li za duhovna zvanja da bi i drugi molili za nas?

P.S. Ovaj put je bilo lako i sve se dobro završilo (nadam se da su urednici zadovoljni), ali idući mjesec, sve nas čeka ponovno ispočetka...