U svakom danu kroz koji susretnemo mnoge ljude, poznate i manje poznate, prijatelje ili poznanike dobro se prisjetiti da smo svi dani jedni drugima i upućeni jedni na druge. Cijeli taj prostor u kojem se susrećemo, razgovaramo, družimo u užem i širem smislu možemo nazvati domovinom. “Domovina – kad mislim – tada izražavam sebe i ukorjenjujem se, govori mi o tome srce, kao skrivena granica, koja iz mene vodi k drugima…” tako započinje jednu svoju pjesmu Karol Wojtyla ili danas Ivan Pavao II. I sažima sve ono iz čega vučemo isti početak i bit. Kakva će biti ta domovina zavisi u najvećoj mjeri od nas samih, kao što će nam i župa i njen duhovni i materijalni boljitak biti onakav kakvi smo mi sami. Nisam siguran da smo svi svjesni te činjenice i kao da ne osjećamo dovoljno za ono što bi nam trebalo biti svima na korist. Svi smo mi dio jedne sveopće – katoličke Crkve i nisu Crkva samo Papa, biskupi i svećenici kako se to u javnosti često pogrešno predstavlja.

II. vatikanski Sabor izriče poziv na svetost svih i na osjećaj prisutnosti i suodgovornosti svih članova Crkve, svakoga prema njegovom poslanju i zvanju, a poseban naglasak ima svjedočenje, ne toliko rječju nego djelom i vlastitim primjerom života.

Ima li opravdanja za rad prodavaonica nedjeljom, obavljanje fizičkih poslova i “bdijenje” u kafićima na “Dan Gospodnji” i koliko mi sami svojim sudjelovanjem doprinosimo tome. Kada nitko od katolika ne bi kupovao u dućanu nedjeljom ne bi li ga sami morali zatvoriti? Zar su toliko postali važni novac i dobitak? Srebroljublje da gospodari našim životima i životima mnogih zbog pohlepe poslodavca? Ne, nema tu blagoslova, a posebno onima koji su odgovorni za to. Kao da smo preplavljeni nekom novom vjerom koja priznaje samo tri stvari tj. božanstva: Votan, čiji je simbol mač, Mamona kome je simbol zlato i Prijap kome je znak bludništv. To su stara poganska božanstva koja skriveno, ali sigurno rastapaju naše tradicionalne vrijednosti. Noć je zamijenila dan i mnoga mladež (pa i iz naše župe) traži njen skriveni smisao u mračnim i zadimljenim mjestima da nakon toga prespavaju cijeli slijedeći dan.

Što se to događa u našoj domovini i jesu li mladi čuli poziv Pape u kome ih poziva da ne zaborave svoje korijene i otvore svoja srca Kristu. Zbog našeg vjerskog i narodnog neznanja i neizgrađenosti mnogi zalutali svoje živote trate u raznim sektama istočne i zapadne provenijencije zaboravljajući da u svojoj pradjedovskoj vjeri imaju potpun i najbogatiji dar Providnosti. “Ako su pripadnici drugih religija u svojoj vjeri i njezinim zakonima vjerniji, to je ipak samo zbog toga što je zakone te vjere lakše ispuniti, ostvariti; kršćanske zapovijedi teško je vršiti zbog njihove velike zahtijevnosti”. To su riječi velikog ruskog filozofa i pisca Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva i dovoljno govore same za sebe.

Domovina ovisi o nama, i ona zemaljska i ona, buduća, Nebeska. Nije potrebno činiti velike stvari da bi nam se svijet divio, ali treba činiti i nastojati u svakodnevnom životu, u malim naoko nevažnim stvarima uobličiti onu Spasiteljevu zapovijed: “Što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili”.

Otvorimo svoja srca i radimo na dobro domovine i župe i ljubavlju učinjeno neće ostati bez Božjega blagoslova.