O Antunovu djetinjstvu znamo malo. Sigurno je da ga je Bog već u to doba njegova života sve više privlačio k sebi. Mali Ferdinand (to mu je bilo krsno ime) volio je zalaziti u obližnju crkvu i dugo se u njoj zadržavati u srdačnom razgovoru sa svojim nebeskim Ocem i njegovim Sinom, Isusom Kristom.

Ta njegova ljubav prema Bogu pretvorila se u posvemašnju posvetu njemu u redovničkom i svećeničkom staležu. On tom staležu nije ostao samo vjeran, već je u njemu stalno napredovao do vrhunca svetosti. To nam dokazuje čitav njegov život: njegova žarka pobožnost i mistično sjedinjenje s Bogom, uzorna poniznost, neokaljana čistoća, neprestana pokora, neumoran apostolat, mnoga čudesa i blaženo preminuće.

Bog od nas ne traži da prolijemo svoju krv za vjeru, no ipak je naša kršćanska dužnost da je pred svima i uvijek svjedočimo svojim kreposnim življenjem. To nije lako, to je često pravo mučeništvo! Koliko treba za to strpljivosti, požrtvovnosti, jakosti. Boli, žalosti, nerazumijevanja, poniženja, stalni su pratioci naše svakidašnjice.

Svi smo mi pozvani da Boga što bolje spoznamo, njega ljubimo i njemu vjerno služimo do svršetka svog zemaljskog života. Spasonosan je to poziv koji nam jedini osmišljava život, a smrt pretvara u početak vječne nagrade na nebu. To znači živjeti od vjere i po vjeri. No vjera je bez djela mrtva, kaže apostol Jakov. Zato i Krist reče: "Ako me ljubite, vršite moje zapovijedi!" Prema djelima svi ćemo biti i suđeni: "Sin će čovječji svakome platiti prema djelima njegovim!"