Kada se osvrnemo i pogledamo unatrag zadnjih mjesec dana možemo vidjeti da je i lipanj bio vrlo bogat crkvenim blagdanima. Prva subota bila je posvećena molitvi za svećenička zvanja, odmah potom bio je blagdan Sv. Kvirina Sisačkog, 7. lipnja Presv. Srce Isusovo, a dan kasnije Bezgrješno Srce Marijino, 13. je bio blagdan Sv. Antuna Padovanskog toliko omiljenog sveca u nas, potom 24. lipnja Rođenje Sv. Ivana Krstitelja i 29. lipnja blagdan Svetih apostola Petra i Pavla. U ovome bogatstvu naše Crkve svatko od nas pozvan je sudjelovati i na određeni način dati svoj doprinos, jer blagdani nisu samo sebi dostatni već nas potiču na zauzetije življenje svoje vjere.

Završila je i škola, studenti su u pripremanju ispita, a većina nas u pripremanju planova za ljetni odmor, pogotovo onaj na obali.

Župnik nas je pozvao više puta na pomoć oko čišćenja i uređivanja okoliša uz župni ured i crkvu, ali to kao da za veliki broj nas ništa ne znači. Uvijek pronalazimo nekakve obaveze i opravdanja i ne prepoznajemo se u tome. Tko će se brinuti i raditi za crkvene potrebe, ako ne mi? Govori li to i o našem osjećaju za zajedništvo i suodgovornost.

Blagdani i svečanosti tek su oaze na putu kojim putuje zemaljska Crkva, a svakodnevno življenje i konstantnost u zauzimanju za opće dobro Crkve i braće oko sebe imperativ koji se na temelju evanđelja stavlja pred nas. Imali kod nas onih koji će bez da traže nekakvu materijalnu naknadu ili svoju promociju u očima drugih, besplatno raditi za Božju stvar?

Od nas se traži aktivnost i svjedočenje vlastitim djelima kako bi ispunili zapovijed ljubavi koje nam je Krist ostavio. Svakako da se nikada neće svi uključiti u aktivnosti vezanim uz crkvu, ali barem mi koji se smatramo praktičnim vjernicima trebamo dati svoj doprinos.