Broj
Godina
© K_com Dtg Ltd 2005.
Broj |
31 |
Godina |
4 |
| Lipanj, 2002. | |
© K_com Dtg Ltd 2005. |
|
| |
|
 |
|---|
Zaostali |
|||
|---|---|---|---|
| Nevenka Cundeković |
| Zaostali |
| “Kao oblak jutarnji ljubav je vaša, k'o rana rosa koja nestaje.” (Hoš 6,4) |
Lijepe su riječi poput novca u banci – što ste ih u životu u stanju više prikupiti i angažirati, to postajete bogatiji. Kad ih bez ograničenja ulažete u razgovore mogu vam donijeti kamate iz velike riznice dobre volje, a ona vam je uvijek na raspolaganju i to bez poreza i davanja. Svibanj, mjesec posvećen Majci Božjoj. U njemu se na poseban način svaki dan slavi Marija moljenjem Svete krunice, litanija, razmatranjem. Svatko od nas na svoj je način pokušao donijeti Gospi duhovni cvjetić u nakani koju je za taj dan moljenja krunice namijenio. Svaki dan kroz jedno razmatranje dolazimo k Mariji, svom dušom i srcem, moleći je da nam pomogne. Svako razmatranje je jedna ruža, a svaka Zdravomarija je jedan cvijet Majci Božjoj. Kroz moljenje Svete krunice pruža nam se prilika da Mariji darujemo svoje srce i dušu i da se stavimo pod njezin zagovor te da postanemo bolji kršćani, ne samo u svibnju nego u svakom danu u godini. |
Blagdan Presvetog Tijela i Krvi Isusove – repriza Svetog Četvrtka, Večere Gospodnje, također u prekrasnom svibnju, blagdan je naše zemlje koja je sa svim svojim stvorenjima veličajni hram. Na taj dan je i naša župa nosila Presveto ulicama mjesta uz sudjelovanje velikog broja župljana. Hvala svima koji su marljivo i s ljubavlju priredili četiri oltara – postaje, gdje se uz molitvu i poklonstvo iskazivala čast Tijelu i Krvi Isusovoj. Euharistija čuva i veže kršćane, da se ne pokvare i ne raziđu među sobom. Euharistija ih veže jedne s drugima i sa svim ostalim stvorenjima na zemlji i u svemiru. Kroz ovo lijepo vrijeme svibanjske molitve i mjeseca lipnja, koji je posvećen otajstvu Srca Isusova, nekako me se dojmila priča pod nazivom “ZAOSTALI?!” i učinila mi se primjerenom da vam je ispričam. Kad se mnogo malih ruku slože, sve se može, sve se može... |
 |
 |
| Izvješće s događaja na paraolimpijadi u Seattleu nosilo je naslov “I oni te ljude nazivaju zaostalima ?!”. Baš kao i redovite Olimpijske igre, sudjeluju hendikepirane osobe iz svih krajeva svijeta. Simpatično, humano ali većini ljudi nezanimljivo. S jedne strane su odobravani takvi skupovi zbog toga jer su pružali svima koji sudjeluju osjećaj vrijednosti. Ali, s druge strane, bilo je jasno da se radi o nezgrapnom oponašanju ljudi čije tjelesne i umne sposobnosti nisu ugrožene. Ipak, izvješće s tog konkretnog događaja dokazalo je da je svrha takvih okupljanja nešto sasvim drugo, a ne pobjeda na natjecanju. |
Bilo ih je devetero, što tjelesno, što mentalno hendikepiranih. Natjecali su se u trci na 50 metara s preponama. Na zvuk pištolja svi su krenuli, ne baš odjednom, ali odlučni da dovrše trku i da pobijede. Svi su dobro krenuli osim jednog malog dječaka, koji se spotaknuo na prvoj prepreci, pao na asfalt, preokrenuo se nekoliko puta i počeo plakati. Ostalih osmero začulo je njegov plač. Usporili su i osvrnuli se prema njemu. Zatim su se okrenuli i vratili... Svi do jednoga! Jedna djevojka s Downovim sindromom sagnula se prema njemu, poljubila ga i rekla: “Sada će ti biti bolje.” |
|
 |
Zatim su se svo devetoro uhvatili za ruke i zajedno prešli preko ciljne crte. Cijeli stadion je naprije u tišini ustao na noge, a zatim su pljesak i odobravanje potrajali više od desetak minuta. Ljudi koji su bili tamo još uvijek svima pričaju o tom događaju zato jer duboko u sebi znaju da ono bitno u životu nije pobjeda, već pomoć drugima da pobijedi, čak iako to znači da mi sami usporimo i promijenimo smjer svojeg kretanja. Kakva je to poduka bila! I to poduka cijelome svijetu. Samo kad bi taj svijet želio malo više slušati! |