Da neki članovi našeg uredništva, ali ne samo njega, ne bi ostali uskraćeni za članak o osobi koja je nosila njihovo ime, odlučio sam napisati nešto o proroku Danijelu. Ime Danijel, u prijevodu s hebrejskoga znači ‘Bog mi je sudac'.

Danijel je živio na prijelazu 6. u 7. st. prije Krista, u Jeruzalemu, u židovskoj obitelji plemena Juda. Oko 605.g.pr. Krista u Jeruzalem su prodrijeli Babilonci predvođeni Nabukodonozorom. Spalili su i uništili grad, a njegove stanovnike odveli u ropstvo.

Među njima je bio i Danijel sa svoja tri prijatelja, Ananijom, Mišaelom i Azarijom. U Babilonu je mladiće školovao kaldejski učitelj Ašfenaz. Danijela su nazvali Baltazar, što bi značilo ‘Bel mu čuva život'. Cijelo vrijeme ropstva Danijel se u sebi nije odvajao od Jahve; stoga mu je Jahve dao izričitu mudrost, te je preko njega narodu govorio o budućnosti.

Nabukodonozor je jedne noći sanjao san u kojem kamen uništava veliki ljudski kip napravljen od različitih kovina, sa zlatnom glavom, i da taj kamen postaje planina koja je napunila cijelu zemlju. Danijel je s prijateljima, iako u ropstvu, zbog mudrosti već živio na kraljevu dvoru, te ga je, nakon što mu nitko od njegovih vidjelaca nije rekao što je sanjao, i nakon što ih je dao pogibiti, Nabukodonozor pozvao da objasni njegov san. Kip je simboliziralo buduće i krhko i jako Babilonsko kraljevstvo, s močnim Nabukodonozorom na ćelu, a kamen i planina, vječno nebesko kraljevstvo Boga Danijelova. Iako niti drugi san nije govorio o svjetloj budućnosti, nakon što se ostvarilo što je Danijel rekao, Nabukodonozor je sve više veličao Jahvu.

Danijel je i za vrijeme Nabukodonozorovih nasljednika bio vrlo blizak prijestolju, te im svojom mudrošću pokazivao veličinu Boga Jahve. Mnogi su mu bili zavidni te ga pokušavali ubiti – stvarali su čak i zakone koje bi Danijel nesvjesno mogao prekršiti. I kada je bio bačen lavovima jer se molio Jahvi, i zato jer nije htio štovati Bela, nikada mu se ništa nije dogodilo, jer se uzdao u Jahvu i znao da mu dok je uz njega, nitko ništa ne može.