Broj
33
Godina
4
Kolovoz, 2002.
 
 
Naslovnica
Sadržaj
Uvodnik
Statistika
Obavijesti
 
Aktualnosti
Barka

Impressum

glavna

 

© K_com Dtg Ltd 2005.
 
Put u povijest
Pod tvoju obranu
Dvije, tri o ubojstvu
Prijateljstvo
Sveta Monika
Obraćenje (Metanoja)
Naklapanja grješnog promatrača
  piše:
  Nikola Maković
Put u povijest
 
 
Odumiranje plemenitih i neplemenitih (IV)
 

Meni je ovo pisajne simpatično ali se neki ludi srdiju kad nekaj ni točno napisano. Onda ja kak Drašek z Gruntovca idem mamu pitat za to i to, i vidim kaj ni dobro. Obično mi ona reče dobro ali ja zapametim i napišem krivo. Se naređene greške se meni pišeju i prosim za oprost, jer kuliko ja vidim, ona za ženu v devedeseti ima dobro pamćejne. Zato bi prosil čitatele ki imaju nekakovu pritužbu nek ju napišeju i hitiju v poštarski ormarić na farofu ili predaju tete Lubice Kolaričkine. Kad bu ovo pisajne dokrajčeno, bumo se popravili. Ja si morti umišlam ali za dvajset let ovakof govor i pisajne bu zafalna tema za etnologe i materijal za diplomski na fakultete. To bu praf!

Nu, moram nastaviti put rikverc, z Dolenca prek jedne prevaline z vodum v Gorenec. Prevalina je verojatno bila ostatek negdašnega širjega opkopa oko gospodstva Weingärtner. Tu je šezdesetih let, dvajsetoga veka, naređena štreka. Gospodstvo Weingärtner (Vajngetar, po Mlački) je vuz veliku hižu ku smo zvali “Grad” z Istoka bilo omejeno poribljenim opkopom iliti ribnakom a vuz cestu od Severne strane z visokemi pauni (jablani) i raskošnom drvenom ograjom. Do ribnaka ki je delil “Grad” od štale je bila ladajnska hižica. Koj deca znali smo se tu zaleteti i skrivati, jer vlasnik Štević i žena Kata nisu stigli vujne ladati, jer su općinski porezniki te i takve mučenike nemilosrdno gonili delat zemlu, kak bi s porezom napunili općinsku kasu. Vajngetar je mogel ladati i imati “Grad” jer su zajnega delali sluge a Štević i Kata nisu, jer su se potle drugoga rata sluge zaposlili na općine i nagajnali Števića i Katu delat.

Takve ke su nagajnali je bilo puno, oni su samo za primer a one na općine je denes pedeset put više neg onda. Glavni ulaz v “Grad” je pelal s ceste ozde kak je sad nadvožnak, ravno čez zemle ke se još i denes v gruntovnice zoveju Gospodsko. Gospodsko su od Vajngetara pokupili Mlačani, pol “Grada”, štale i oko 5 rali okučnice Štević. Drugu polovicu je za devedeset jezer forinti kupil Franček Lacković Mikčev, ze Šnajderove zadruge, ki je s penezi došel z Amerike. Weingärtner (Karlo) Dragutin predzajdni vlasnik “Grada” je po memu mišlenju bil dober čovek, mirotvorec ki je ostavil vojničku službu i koj diletant se bavil slikajnem. Tuđinec, ali je rad imal Mlačane i hrvacki narod, i zadužil ga z vrednemi slikami hrvacke povjesti, ke i denes resiju građanske stanove. Po prezimenu Austrijanec, po mestu rođejna Slovak, poradi ljubavi spram hrvatskomu narodu bil je trn v oku carskem činovnikom. Će baš tuđinec, on je za Mlaku i Mlačane veliki čovek i sigurno je osim naziva vulice više zavredil.

Možda posle ovoga naraštaja dojde onaj ki bu znal to drugač ceniti. V “Gradu” teroga se ja sečam z detinstva sad živeju drugi ludi, i kad onud idem žalujem, kak su zajdni vlasniki “Grada” Cujnki, i država, bili zaterniki starine ka je dičila Veliku Mlaku čak na Jelačičevom Trgu v Zagrebu, na ploče s turističkemi objekti Grada Zagreba i okolice. Z druge strane “Grada” je živel Lacek “Gradov” z ženum Jelicum Novosel s kum je imal sina jedinca Jureka ki je oženil “maloga” Kateka od tete Lube Glagolićeve. Pomrli su si osim Kateka. Nu nek Bog požive još dugo v “Gradu”, ki je oživel kak je nezin sin Jurek zel Gordanu Makovićevu, čer pokojnoga Majeka i Kate rođene Fabečić z Gradić, i s kum ima troje dece.

Prvi susedi “Gradu” su bili Modići ili po mlačke Mudići. U osamnajstom veku brojna i močna loza, sad je na žalost pri kraju.