Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama, koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego povijesnom prilagođavanju politike empirijskim pokusima. Ona je srela zarana, u zelenim svojim ljetima, politiku par excellence, oličenu u Bizantu svetogrđa i raskalašenosti, a sada se zapliće kao Pepeljuga u koncima ružnih zavjera, koje predu njene sestre, zavidne knjeginje.

Pa dok je prešućuju kao naciju, ili hvataju njen lik u krivim zrcalima, njezino se ime podkrada kroz podsvijest moćnih veledostojnika ovoga svijeta, kao dugo potiskivana krivnja, koju bi moglo ukloniti obasjanje razbora. Hrvati su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok, primarni potres duše.

Tako je majka Jelena kroz kostrijet otkrivala ljepotu svoje duše, kad je slabašnim rukama pitala siročad, prezirući raskoš palača, koje se mrve i ruše poput zrna u pješčaniku.

Zamišljam zemlju Hrvatsku kao bijelu kulu na glečernom visu, podno kojeg plaze magluštine i sikću vatreni zmajevi, a u jarugama i okopima ključa glib, što nikada ne će preplaviti svetog praga otačkoga. Evo nam, dakle Hrvatske na nekoliko milja od zemlje od zemlje, u visinama. Ona kraljuje nad oblacima s osmijehom bjelokosnim kroz ruže bijelih obraza, kao Ljepotica u apoteozi u kvintesenciji svjetlosti i muzike:

U ruci joj žezlo, pramove joj kose mjesec srebreni, a ispod nje, duboko dolje grakću gavrani Gvozda u kasna stoljeća.