Mama, tata, baka, djed,… svi su morali odgovarati na naša pitanja kad smo bili djeca. Zašto ovo...? , Zašto ono...? Uvijek smo iznova ispitivali i pokušavali saznati što je moguće više. I nikad nismo bili zadovoljni jednim odgovorom. Dječja znatiželja nikad nema kraja! Stariji bi nam odgovarali dok najednom sve ne bi završilo s konačnim “Zato!”.

Odrastajući, sami moramo početi odlučivati o važnim stvarima, jer su mama, tata, djed, baka i drugi glavni dio svog života, i kojem su trebali donositi važne odluke, proživjeli. Sada mi moramo razmisliti o pitanjima svoga, pokušati odgovoriti i naći rješenja. Ili, kako bi se u narodu reklo: Uzeti stvar u svoje ruke! I opet ćemo poželjeti imati nekoga uz sebe, da ga pitamo “Zašto?”...

Cijeli život pokušavat ćemo doći do konačnog odgovora. Onoga kojemu neće biti potrebno novo pitanje “Zašto?” Na putu ćemo vjerojatno imati mnogo uspona i padova; neki će boljeti više, neki manje. Zbog nekih djela ćemo se pokajati, a zbog nekih će nam biti drago što smo ih napravili. Ali, to nećemo znati ako ne započnemo. Jer, ako nešto ne napraviš, uvijek ćeš se pitati: “Zašto?” i “A, što bi bilo...?” A, ako napraviš, znaš da taj postupak valja ili ne valja, i na koncu si dobio jedan odgovor.

Osuđivati nekoga tko pokušava dobiti odgovore na svoja pitanja nema smisla. Umisliti da znaš odgovore na sve, dok drugi još traže, je ludo. Što je pametno napraviti? Svaki odgovor će povući pitanje “Zašto?”. I tako unedogled...