Kad je polovicom 11. stoljeća vikinški kralj napao i osvojio Englesku, mnogi su spas potražili na kontinentu, u Francuskoj. Tako se i Margareta, engleska princeza, sa svojom majkom Agatom, privremeno odlučila skloniti kod svoje rođakinje Gisele, žene sv. Stjepana Mađarskog. No, oluja je njihov brod odbacila na sjever, na obale Škotske.

Margareta je rođena oko 1045. godine, i o njenoj mladosti u Engleskoj malo se zna.

Margareta je bila blagoslov Škotske – podizala je crkve (najpoznatija je Dunfermlinska opatija) i mukotrpno tražila učitelje za svoj narod.
Privatni život joj je bio pun molitve i milosti. Bog joj je darovao šest sinova i dvije kćeri koje je jako voljele. Najmlađi dječak zvao se David, kasnije sv. David Velški o kojem sam pisao prije nekoliko brojeva.

Pred kraj života, Margareta je često bolovala. U bolesti je tako saznala da su joj sin Eduard i muž ubijeni u bitci – samo se molila Bogu – “Zahvaljujem Ti, Svemogući Bože, što si mi poslao tako veliku tugu i bol da me očiste od mojih grijeha.” Predvidjela je dan svoje smrti; umrla je 16. studenog 1092.g., kada ju se i slavi. Pokopana je u Dunfermlinskoj opatiji.

Njezina knjiga Evanđelja, bogato ukrašena draguljima, pala je jednom u rijeku, ali je, prema legendi, čudesno spašena i čuva se u jednoj oxfordskoj knjižnici. 1250.g. papa Inocent IV. proglasio ju je svetom, a devet godina kasnije tijelo joj je preneseno u novu grobnicu u obnovljenoj opatiji. Za vrijeme Reformacije, njezinu je glavu posjedovala kraljica Marija od Škotske, a kasnije su je čuvali Isusovci iz Douaija u Francuskoj, i odatle je nestala tijekom Francuske revolucije. Ostatak njezinog svetog tijela čuvao je Filip II. Španjolski u dvorcu Escorial. Kad je edinburški biskup Gillies tražio od Pape Pija IX. da se njezini relikviji vrate u Edinbourgh, oni nisu nađeni.