Pozdravljam sve prigodničare i vjerne odranske župljane pozdravom
Hvaljen Isus i Marija!

Radostan sam i za današnji susret zahvaljujem Bogu Stvoritelju i onima koji su odlučili i u meni osjetili dostojnog posredovatelja između slavljenika i cjelokupnog vjerničkog puka nekadašnje župe Odra. Ja ovdje predstavljam osim nazočnika i onaj puk nekad prostrane Odranske župe koji na ovom slavlju nije u mogućnosti pribivati poradi staro sti, bolesti ili neke druge otegotne situacije. Na početku molim ponizno za oprost sve koji će možda biti razočarani ovim mojim prisjećanjem na 50. godišnji zajednički hod sa slavljenikom.

Svima je jasno da tolike godine života nije moguće zbiti u nekoliko minuta i zgusnuti na komad papira. 50. godina je ljudskim mjerilima mjereno puno, za vječnost neznatno, ništa, zanemarivo.

Čovjek vjernik se stoga pita zašto sve podređuje ovom kratkom i prolaznom životu. Zašto bježi od gradiva koje će kad tad morati svladati i na kraju ispit polagati. Temeljna znanja iz tog gradiva usvajaju se u obiteljskom ozračju a nadograđuju ih vjeroučitelji i svećenici. Oni vjernike pripremaju za život po nauku Isusa Krista koji vodi u sretan vječni život. Upravo taj, vječni život meglovitoga Studenoga mjeseca 1952.g. započeo je na ovome mjestu propovijedati današnji slavljenik.

Prisjećam se da sam nadnevka kojega se ne sjećam, kao i većina Velikomlačkih vjernika bježao na putnena vrata vidjeti velika zaprežna kola na kojima se vozio "miraz", rublje i vjerojatno posteljina umotana u cula i bisage, te ponešto od namještaja. Govorkalo se: župnik iz Ščitarjeva se seli u Odru. Moji doma su bili radosni jer je praznina nastala po smrti župnika Josipa Petrasa ispunjena mladim i naočitim župnikom koji po volji Božjoj i nakon punih 50. godina živi s nama. U vrijeme dolaska velečasnog Loine u župu Odra, samo se u ponekoj kući oglašavao radio aparat, a automobila ili sredstava brzog priopćavanja nije bilo. I bicikli su bili rijetkost. Prostranu odransku župu uglavnom je obilazio pješačenjem ili konjskom zapregom poglavito dijeleći posljednje pomasti umirućima. Redovito je godišnje sva naselja ophodio prigodom blagoslova kuća i obitelji.

Bilo je to vrijeme sa bistrim i jasnim godišnjim dobima. Nebo je ljetima žarilo, a zimama mrzlo. Snijeg se zimi mogao jesti. Nisu se spominjale rupe niti ozonski omotač. Djeca su živjela s roditeljima dijeleći s njima sve, od životnog prostora, vode, hrane i posla, do zajedničke večernje molitve i promišljanja o Bogu, Isusu, Majci Božjoj. Razgovaralo se o hrabrosti i žaru s kojim je župnik Loina naviještao Isusov nauk. A bilo je i razloga. Njegove propovijedi uvijek su bile životne, svježe i aktualne jer im je temelj bilo Evanđelje. Za kratko vrijeme taj mladi svećenik postao je uzorom dijelu mnogih krštenika. Svojim smislenim i produhovljenim homilijama dirao je u najsuptilnije dijelove vjernika, u dušu.

I oni koji su bili u neznatnom broju i predstavljali se kao komunisti, zazirali su pred njim i respektirali ga uviđajući njegovu odlučnost i erudiciju. Svoj svećenički život neumorno i cjelovito je darivao župljanima, 24 sata dnevno, ne napuštajući nikada župu i župljane neopravdanim i ispraznim odlascima radi svoje ugode. Odnos sa slušateljima Riječi Božje kao i sa sugovornicima uspostavljao je s lakoćom jer mu je Bog dao dar izravnog propovijedanja, IZ GLAVE, što je danas rijetkost. O njegovom daru govorništva su dočuli i oni koji su po danu otklanjali pogled od njega te su iz radoznalosti, posebno u olovno i nakaradno komunističko vrijeme dolazili skrivečki, naročito na polnoćke. Mnogi su župljani pri dolasku 1952. u njemu prepoznali skrbnika za tvarnu odnosno materijalnu crkvu, a malo vjerničko stado i župničku zauzetost za njegovo temeljno poslanje koje sam u početku naznačio kao navještanje života vječnoga.

Sa naglašenim žarom je od 1952.g. pa do danas pozivao na djelotvornu ljubav prema Bogu i bližnjemu, a u molitvama nikada nije ispuštao naglasiti i ljubav prema zemaljskoj domovini koju je ponio iz skromnog, ali čestitog zagorskog doma.

Toj ljubavi učio je đakone i kapelane kojima je župa Odra bila dodijeljena za službovanje. U ovom kratkom prisjećanju ne želim nabrajanjem cigli ili crijepova pomutiti duhovnu veličinu slavljenika, ali ne mogu niti zaobići i spomenuti da su zgrade župne crkve i farofa u Odri bile gelerima izrešetane izvana i unutra, da su po groblju rovale svinje, da je zvonar kapele Svete Barbare u Velikoj Mlaki pod šindru postavljao lavore i korita. Na poziv župnika Loine prihvatili su se vjerni muževi i žene svih naselja obnavljanja zgrade crkve i stana u Odri, a Velikomlačani još i kapele u Velikoj Mlaki. Uz Božju pomoć i pomoć Majke Božje pod čijim kipom sam ga klečeći više puta zatekao, i uz pomoć dobrih i vjernih ljudi, u proteklom vremenu učinio je ne samo u Odri već na gotovo svakoj stopi nekadašnje odranske župe mnoga opipljiva, tjelesnim očima vidljiva materijalna djela, koja kako rekoh ovom prigodom zbog brojnosti nije smisleno nabrajati.

Ona će, uvjeren sam, idućih stoljeća naraštaje podsjećati na skrb i zauzetost ovog uspravnog i plemenitog Isusovog svećenika za ove ljude i turopoljski kraj koji mu neupit no ispunja srce. Od trajnih vrijednosti na kojima mu možemo zahvaliti je njegova žrtva kojom je Veliku Mlaku kroz niz godina mukotrpno, ali s ljubavlju pripremao za samostalnu župu te na kraju ušteđeni miraz sa izgrađenom živom crkvom predao nasljedniku. Ponosan sam što sam jedan od malobrojnih dionika koji su zajedno sa slavljenikom sanjali i planirali a među prvima upoznao lokalitete za gradnju crkvenih zgrada u Lukavcu i Buzinu. Neki od tih sanjara već su stanari kraljevstva vječnoga. Najmučnije je župniku tijekom gradnje crkvenih zgrada u Lukavcu i Buzinu bilo to što su rušitelji bili u stalnoj pripravi, naročito u Buzinu. Sva ta bijeda je prošla i danas se unatoč svim tadašnjim neprilikama i podmetanjima u crkvi Majke Božje Fatimske u Lukavcu i crkvi Svetog Josipa Radnika naviješta Riječ Božja.

Stoga, prije svršetka ovoga izvještaja s radošću kličem Senekinu izreku koju sam baštinio od slavljenika, a bila mu je vodilja u služenju odranskim župljanima i cijeloj hrvatskoj crkvi u proteklih 50. godina - "Alteri vivas oportet, si vis tibi vivere" ili "Živjeti za druge da bi ti živio".

Na samom kraju zahvaljujem dobrom Bogu što je na krvavu župničku stolicu odranskog župnika providio slugu odanog nauku Isusa Krista kralja vjekova pred kojim klecaju koljena i dršću vlasti. U ime onih koje sam u poćetku naveo i u svoje molim da Svemogući Bog našem župniku a sada monsinjoru u miru podari krepkost tijela, bistrinu i pronicljivost uma sve dok ga ne pozove k sebi u zagrljaj. Do tog poziva neka Gospod usliši molbe naše.