Potaknuta dokumentarnom emisijom o Majci Tereziji i životu ljudi kojima je posvetila svoj snagu i život, razmišljala sam kako su sitnice te koje zajedno sakupljene čine život. Kako je malo potrebno da bismo bili sretni!

Oni bolesni, napušteni, gladni, sami, ljubavlju sestara i dobrih ljudi bivaju utješeni i nahranjeni jer velika srca i ljubav prema Bogu mogu učiniti da čovjek ne izgubi i ono malo dostojanstva što mu je ostalo.

Majka Terezija, putujuća kuća ljubavi i milosrđa, svoj život posvetila je bratu čovjeku, ali ne iz želje da bude nagrađena odlikovanjima, diplomama ili napisima u novinama, već da joj mostovi i prepreke budu posuti cvijećem i obasjani suncem. To je, vjerujem, i uspjela. Ovakva ljubav na djelu ne događa se svakog dana, ni svake godine. Skromna, sitna, neupadljiva žena koja je cijelom svijetu dokazala da je molitva i vjera jača od svake atomske bombe, svakog političara i svake valute, žena koja je snagu crpila iz jutarnje mise i Svete pričesti, tražila je od svijeta sitnice za svoje potrebne. Njezine kuće diljem svijeta nisu raskošne palače nego skromne zgrade u kojima utjehu i pomoć dobivaju tisuće potrebnih. Zar nije sitnica i ona sličica iz njezina putovanja, kada je u avionu sakupljala ostatke neupotrijebljenih pekmeza, meda ili sireva, kako bi razveselila one koje je pohodila.

Dok s druge strane tone hrane završavaju na smetlištima. Sitnica, zar ne, za ovaj veliki svijet!

Sitnica je i kada ja kao jedinka učinim dobro djelo, ali kada se mnogo takvih sitnica spoje, zamislite što bi nastalo! A tako nam malo treba! Komad kruha i malo neba.

U svom naučavanju Isus je često govorio u prispodobama kako bi približio običnom puku svoju nauku. Nudim vam još jednu priču, sitnicu, i vjerujem da ćete iz nje naučiti da dozvolite svom srcu zahvaliti svim "stablima" vašeg života.

Bilo jednom neko stablo koje je zavoljelo jednog dječaka. Dječak je svakoga dana posjećivao stablo. Rezao bi mu mladice i pleo sebi krunu zamišljajući da je kralj prašume. Uzverao bi se na stablo i njihao na granama. Jeo je njegove plodove, a onda se s njim igrao skrivača. Umoran, dječak bi zaspao u sjeni stabla dok bi mu njegove lisnate grane šuštale uspavanku. Dječak je jako zavolio stablo i stablo je bilo sretno.

"Već sam prevelik, ne mogu se više penjati po stablima i igrati se kao nekad" – odvrati dječak. "Htio bih kupiti nešto drugo da se razonodim. Trebam novaca. Možeš li mi ih dati?"
"Žao mi je", odgovori stablo, "ali nemam novaca. Imam samo lišće i plodove. Skupi moje plodove, prijatelju, odnesi ih u grad i prodaj, pa ćeš imati novaca i bit ćeš sretan."
Dječak se popne na stablo, pobere i odnese plodove. Stablo je bilo sretno.

Dječaka dugo nije bilo, stablo je bilo tužno. No, jednog dana se ipak pojavi, a stablo zatreperi od veselja. Reče mu: "Približi se dječače, popni se uz deblo, zanjiši se na mojim granama i proveseli se!"
"Imam previše posla, ne mogu dangubiti penjajući se po stablima." – odgovori dječak. "Moram sagraditi kuću u kojoj ću živjeti sa ženom i djecom. Želim osnovati obitelj. Možeš li mi dati kuću?"
"Ja nemam kuće", reče stablo. "Moja kuća je šuma. Možeš odsjeći moje grane i načiniti sebi kuću u kojoj ćeš biti sretan."
Dječak odreže sve grane sa stabla i odnese ih da si načini kuću.
Stablo je bilo sretno.

Dječak se zadugo nije pojavljivalo. Ali, kad se pojavio, stablo je jedva uspjelo progovoriti od sreće. "Približi se, dječače dragi", prošapta, "dođi, poigraj se sa mnom!"
"Sad sam već sasvim odrastao i previše sam ozbiljan čovjek da bih se igrao. Potrebna mi je lađa da bih otplovio daleko odavde. Možeš li mi dati lađu?"
"Posijeci moje deblo i načini sebi lađu. Moći ćeš ploviti i biti sretan."
Čovjek posiječe deblo i načini sebi lađu te otplovi daleko. Stablo je bilo sretno, ali ne sasvim.

Proteklo je puno vremena i čovjek svrati posljednji put.
"Žao mi je, dječače moj. Nije mi ostalo više ništa što bih ti moglo dati... Nemam više ni plodova."
"Moji su zubi preslabi da bih ih mogao jesti", odgovori čovjek.
"Nemam više ni grana i ne mogu te njihati", nastavi stablo.
"Odviše sam star da bih se njihao na granama", odvrati čovjek.
"Nemam više ni debla", reče stablo, "ne možeš se više popeti."
"Odviše sam umoran da bih se penjao", odvrati čovjek.
"Žao mi je", uzdahne stablo. "Rado bih ti nešto dalo, ali nemam više ničega... Samo sam stari panj... Tako mi je žao."
"Meni i tako sad ne treba puno", čovjek će na to. "Samo neko mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Jako sam umoran."
"Pa dobro", kaže stablo, proširivši se što je više moglo. "Stari panj je baš zato tu da sjedneš i da se odmoriš. Priđi, dječače moj, sjedni i odmori se."
Čovjek je sjeo, a stablo je bilo sretno.