Sjećam se da smo mi djeca jedva čekali da nas dođe red za sjedenje na snopu. Ponekad bi se i "posvađali" oko toga tko će duže sjediti. Kad bi molitva završila, "Božić" bismo pažljivo pospremili pod stol i pjevali bi božićne pjesme. Za takvih badnjih večeri baka bi nam pričala o svojoj mladosti. Pričala je kako su oni bili sretni ako su imali cipele za otići na misu ili polnoćku. Nije bilo kolača već su se kao poslastice jeli orasi, jabuke, bademi, a tko je imao sreće dobio bi naranču. Bor se kitio istim tim plodovima. Te večeri vatra u ognjištu nije se smjela ugasiti. Bakine priče davale su poseban čar ovoj večeri.

Sjećam se kako bismo na Božić obavezno prije mise došli pred "jaslice" i Isusu čestitali rođendan, ostavljajući mu svoj dar, našu malu žrtvu – dio džeparca koji smo odvojili za njega. Iz tih dana posebno pamtim ozračje i raspoloženje koje je vladalo u kući. Sjećam se tih trenutaka veselja i radosti, a da zapravo uopće nisam bila svjesna što je to zapravo Božić.

Ostajući na ovom svom hrvatskom katoličkom razmišljanju o Božiću, ne bi htjela da i ove godine na našim ognjištima, na badnjacima naših starih, ne bude oraha, jabuka, badema, naranača... Nek se pjevaju božićne pjesme i veselimo se običajima naših starih koji su nam ih prenijeli.