Dragi župljani,

Nedavno sam pročitala kratku priču koja me navela da dublje počnem razmišljati o svojim dužnostima koje imam otkad sam postala roditelj. Moja su razmišljanja postala toliko intenzivna da sam odlučila neka od njih podijeliti sa Vama. Znam da svaki roditelj u prvom redu želi sretan život za svoje dijete, pa se nadam da će i ova rubrika u ovom i sljedećim brojevima našeg glasila pomoći roditeljima u promišljanju svoje uloge i ostvarivanju što kvalitetnijih odgojnih ponašanja i stavova.

Za početak prepričat ću Vam priču koja je mene nadahnula:
Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu u gradu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane na policama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja...

Nisu mogli odlučiti što će kupiti. Priđe im mlada prodavačica. “Vidite, mi imamo malu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer.” – objašnjavala je žena. “Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije.” – nastavio je čovjek. “Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti i onda kada nas nema... Nešto što će je veseliti kada bude sama“ – ponovno će žena. “Žao mi je”, – nasmiješi se ljubazno prodavačica, ”mi ne prodajemo roditelje.”