Ponekad se dogodi da neki susret zametnemo u svome sjećanju, kao da smo ga prekrili novim događanjima, a onda iznenada smrt pozove nekoga od sudionika i taj susret izroni u našim mislima obasjan novom svjetlošću. Sa sjetom i tugom kažemo: "Eto, tada smo razgovarali..." Shvatimo i nanovo osjetimo kako nam je u tim trenucima srce igralo iskrenom radošću i toplinom, kako je taj susret jedan od rijetkih časova života koji treba pohraniti u najskrovitiji pretinac bića. Takav je bio susret moga brata i mene s blagopokojnim kardinalom Franjom Kuharićem.

Nakon Cenakula u crkvi Bezgrešnog Srca Marijina na Jordanovcu, gdje je kardinal 27. svibnja 2000. godine slavio svetu Misu i propovijedao u zajedništvu sa don Stefanom Gobijem, osnivačem svećeničkog Marijanskog pokreta, brat i ja smo se, listajući po tisku, u crkvi malo duže zadržali, kad zapazimo da kardinal dolazi od sakristije prema izlazu. Odlučimo ga pričekati tek toliko da mu se u prolazu poklonimo. A kardinal, kakav bi bio svećenik i pastir, a da ne osjeti našu želju kako mu hoćemo izraziti privrženost i poštovanje. Prilazi laganim korakom i onim svojim vječnim, blagim smješkom, i na našu radost zastane.

Pomalo iznenađeni, na njegov jednostavni upit: "Kako ste? Što radite?", smognemo snage u nekoliko rečenica ocrtati svaki svoju situaciju. Brat se onda malo osmjeli rekavši kako je prekrasno što on i u tako zrelim godinama (81.!) obogaćuje našu sredinu slavljenjem svetih Misa i dobrim propovijedima koje nas nadahnjuju i oplemenjuju. I dok je brat govorio, ja nisam mogao odoljeti jednom iznenadnom unutarnjem porivu, sagnem se i poljubim mu ruku. A on će na bratove riječi: "Mi sijemo, a Bog će dati da nešto i nikne!"

Brat je i zapisao nekoliko misli iz te propovijedi: "Kakvog li paradoksa?! Čovjek hoće biti kao Bog, pa i Sotona u liku zmije obećava Adamu i Evi 'bit ćete kao bogovi!', a sam Bog se ponizio i spustio u krilo žene i postao čovjekom!" Ja ne znam kako je kardinal dalje nastavio, ali mogli bismo se, za ovu priliku, dalje pitati: "U čemu je tajna? Zašto se Bog ponizuje da bi čovjeka uzvisio?" Odgovor može biti samo jedan: "Iz ljubavi, jer je sâm ljubav!" I ta ljubav nadilazi naša ljudska, ograničena shvaćanja.

A kardinal je potpuno i doslovno živio i djelovao u skladu svoga biskupskoga gesla: Deus caritas est (Bog je ljubav), propovijedao i živio istinu Božje ljubavi i spasenja: domoljublje, čovjekoljublje, Bogoljublje! Bile su ove osobine utkane u njegovo biće u onoj mjeri i međusobnom odnosu koji je sam Stvoritelj želio. Svojom riječi, jednostavnom, bliskom i blagom, osvjetljavao je, bodrio i hrabrio ljudska srca s punom odgovornošću kako u ono nesklono vrijeme, tako i u vrijeme Domovinskog rata, a punio ih dobrotom i onom Božjom ljubavi kojom je i sam bio ispunjen.

Moglo bi se reći, ako nije neskromno sa moje strane, jer tko sam ja da o kardinalu govorim, kako je kardinal Kuharić svojim duhom, svojim djelom i ukupnim životom, nakon kardinala Stepinca bio svijetli znak i putokaz u povijesti hrvatskoga naroda, a da će takvim znakom ostati za budućnost i vječnost.

Ozareni ovim susretom od svega nekoliko minuta, nas dvojica smo sve do rastanka oduševljeno pričali o kardinalu, radosni što nas je naš zajednički vječni Otac sabrao i u ovom kratkom susretu dotaknuo iskrom svoje božanske ljubavi.