"Braćo i sestre", baš kao što i sam naslov piše; koja fraza… U ovo današnje vrijeme dok nam rat kuca na vrata, one kao da su izgubile svaki smisao. I djeca su naša braća i sestre i Isus ih je najviše ljubio, a misli li netko na njih?

Svjetska deklaracija o opstanku, zaštiti i razvoju djece između ostaloga navodi da su djeca svijeta nevina, ranjiva, ovisna. Ona su radoznala, živahna i puna nade. Trebala bi živjeti radosno i u miru, igrati se, učiti i odra stati. Njihova bi se budućnost trebala graditi u slozi i suradnji. Djeca bi trebala sazrijevati i razvijati svoj pogled na svijet. A ne oduzima li im se sve to kad se nameće nešto najstrašnije što je čovjek smislio? I ne samo njima…

Vratimo se malo na tekst gore i ponovno ga pročitajmo, i uđimo u samu njegovu srž: da li je istina da današnji svijet primjećuje samo ono što je različito od njega, a zatim to odbacuje?
Ne bi li život bio puno bolji čovjeku s kapom da mu je odmah netko pristupio i rekao: "brate, dobro došao!"

Tada ne bi osjećao usamljenost, nepostojanost, i nadasve: ravnodušnost ljudi oko njega. George B. Shaw kaže da najveće zlo koje možemo učiniti bližnjima nije mrziti ih, već prema njima biti ravnodušni. To je apsolutna nečovječnost. Biti ravnodušan, znači ne osjećati ništa, kao da i ne postojiš, i nije li zaista to gore od mržnje, jer, kako god loša ona bila, ipak je osjećaj. Čovjek bar zna da ga je netko svjestan.

Voljeti i prihvaćati, to je cijela pouka koju moramo izvući iz ovog članka. A to je ujedno i ono najteže; kad treba voljeti ne čekajući da ti bude uzvraćeno. Jer ne možeš nekoga natjerati da te zavoli, možeš samo sebi dopustiti da budeš voljen. A tada, otvaraju se sva vrata… mira… ljubavi… radosti…