Molitva je kao rijeka koja mirno teče, kao sunce koje veselo sja, kao ljubav, dobrota, sloga, snaga koja ti daje da pretrpiš zlo i patnju, molitva je kao ruža koja nas podjeća na veselje i na dobrotu. Ako je molitva razgovor s Bogom, željela bih mu se zahvaliti na svemu što mi je dao; na primjer: život, zdravlje, roditelje, sestru, veselu i zdravu obitelj, dobrotu, veselje, sreću, savjest, znanje, puno dobrih prijatelja i prijateljica, baku, djeda, sretno djetinjstvo i još mnogo toga,

Molitva je kao razgo-vor, ljubav, dobro društvo, kao sunce što vječno sjaji i nikad se neće ugasiti. Ako je molitva razgovor s Bogom, želio bih mu zahvaliti što živim na ovom svijetu, što imam dobre roditelje i sestru, zahvalio bih mu što me stvorio dobrim učenikom, što me naučio moliti i što mi oprašta grijehe.

U našem je društvu psovka sasvim normalna stvar, psovka se potpuno udomaćila. Od onih blagih, koje govore svi, pa do onih stvarno grubih koje govore ljudi bez trunke kulture i poštovanja prema Bogu. Najgore mi je kad te ljude svaku nedjelju vidim u crkvi onako uređene i pobožne, a kad izađu van i malo se udalje od mnoštva, od njih se stvarno nema ništa pametno čuti. Psuju svi, od djece pa do umirovljenika. Iako ne razumijem čar psovke i meni nekad izleti, ali samo one blage. Možda nitko ne razumije njezinu čar i svrhu, a opet ju tako često čujemo, prečesto. To smo čuli od svojih roditelja, od prijatelja, oni od svojih i tako u nedogled. To je postala navika društva, a svi znamo da se navika teško riješiti - pogotovo onih loših.

Dragi Isuse, hvala ti što me čuvaš, hvala ti za zdravlje. Uvijek mislim na tebe i kada molim uvijek da mojim roditeljima daš zdravlja i ljubavi.
Od Tene za Isusa...