Broj
Godina
Ožujak, 2000.
© K_com Dtg Ltd 2005.
Broj |
4 |
Godina |
2 |
Ožujak, 2000. |
|
© K_com Dtg Ltd 2005. |
|
| |
|
 |
|---|
Hrvatski sveci |
||||
|---|---|---|---|---|
 |
Piše: | |
| Pavao Maković | ||
Hrvatski sveci |
||
| Kršćanstvo u hrvatskom narodu, ukorijenjeno pred više od trinaest stoljeća, toliko je oduševilo brojne Hrvate da su Evanđelje živjeli na junački način, nerijetko prolijevajući i svoju, svjedočku krv. Ti ljudi, kojima ne znamo ni broja, a često ni imena, najbolje je što je hrvatski narod imao i dao ljudskoj zajednici. Od te “svete Hrvatske” poznati su stari sveci, koji nisu bili nikada službeno proglašeni svetima na suvremen način, kao što su: Ivan “Hrvat”, Martin Podusedski, Benedikt, Gaudencij, Ivan Trogirski, a još su poznatiji naši Božji ugodnici za koje je vođen ili se vodi službeni proces kanonizacije. U ovoj ćemo Vam rubrici pokušati približiti neke od tih hrvatskih velikana vjere, pišući upravo o njihovim životima i o njihovoj svetosti. Neka nas i u tom našem nastojanju prati zagovor svih svetih Hrvata! |
| Sv. Marko Križevčanin |
 |
 |
Marko Križevčanin rođen je 1589. godine u hrvatskom slobodnom gradu Križevcima. Školovao se kod isusovaca u Beču i Grazu, gdje se upisao u Marijinu kongregaciju. Želeći postati svećenikom, odlazi 1606. godine u glasoviti zavod Germanicum u Rimu i studira na papinskom sveučilištu Gregoriani. U Germanicumu i danas čuvaju tekst prisege s Markovim potpisom; uz svoje ime ponosno je dopisao “Croata” – Hrvat. U Rimu je upio onaj osjećaj crkvenosti i vjernosti Kristovu Namjesniku kojim je bio prožet sve do kraja života. Kao mladi svećenik, vraća se 1615. godine u Hrvatsku i počinje pastoralno djelovati. No, uskoro ga poziva ugarski primas Pazmany, ostrogorski nadbiskup i metropolita, za profesora i ravnatelja bogoslovije u slovačkom gradu Trnavi. Također, imenovan je i upraviteljem benediktinske opatije Seplak kod Košica, a ubrzo postaje i ostrogonskim kanonikom. Kanonik Marko bavi se, ne samo profesorskim i odgojiteljskim radom, nego obilazi gradove i sela braneći u svojim propovijedanjima katoličku vjeru od kalvinskih nasrtaja. |
| Tada je već trajao tridesetgodišnji rat, koji je izgledao kao vjerski, a zapravo se radilo o političkoj borbi za vlast i crkvena imanja. Kalvini su svoju vjeru u Ugarskoj širili više ognjem i mačem nego propovijedanjem. Zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rakóczy, 3. rujna 1619. godine upao je u Košice i odmah zarobio Marka i dvojicu svećenika; isusovce Stjepana Pongratza i Melkiora Grodetzkoga. Marku su bezuspješno nudili crkvena imanja, ako se odrekne katoličke vjere. Marko im odlučno odgovara: | ||
“Za sve blago svijeta tog |
||
Krista neću izdati. |
||
Ni Crkve mu jedine |
||
Niti Pape rimskoga.” |
||
Videći da obećanja ništa ne pomažu, kalvini stavljaju Marka Križevčanina i dvojicu isusovaca na strašne i dugotrajne muke. Sva trojica podnijela su 7. rujna 1619. godine mučeničku smrt, ostajući vjerni katoličkoj vjeri i Kristovu Namjesniku. Kad su vjernici kalvini čuli kako su zvjerski ubijeni katolički svećenici, izrazili su žaljenje zbog takvih zločina. Markovo tijelo počiva u uršulinskom samostanu u Trnavi. Papa Pio X. proglasio je 15. siječnja 1905. godine Marka Križevčanina i dvojicu isusovaca, o. Stjepana i o. Melkiora, blaženima. Svetima ih je proglasio Papa Ivan Pavao II. na svečanosti kanonizacije u Košicama, 2. srpnja 1995. godine pred brojnim hrvatskim hodočasnicima. Sveti Marko Križevčanin nije ljude dijelio po nacijama, pa ni po vjerskom uvjerenju. Bio je u dobrim odnosima i s vjernicima kalvinistima. U njima nije gledao neprijatelje, nego braću u Kristu, s kojima treba zajednički živjeti u Kristovoj ljubavi. Stoga su ljubav i dijalog njegov poziv i poruka. |