Jednog dana pođe Napoleon u gostionicu. Pratio ga je samo ađutant Duroc. Nisu željeli biti prepoznati pa su se obukli u neupadna odijela. Kad su pojeli, gostioničarka im donese račun na 14 franaka. Duroc posegne za novčarkom – i problijedi. Novčarka je naime bila prazna. Car se opušteno nasmiješi i reče: “Nemojte biti zabrinuti, ja ću platiti.” Pretražio je svoje džepove, ali je nažalost morao ustanoviti da ni on nema nijednog novčića.

Što da sada rade? Ađutant predloži gostioničarki: “Zaboravili smo novac. No, za jedan sat ja ću se vratiti i sve vam platiti.” No ona o tom nije htjela ni čuti, nego je zaprijetila da će pozvati žandare ako joj odmah ne plate.

Konobaru koji je slušao tu prepirku sažale se gospoda pa reče gostioničarki: “Svakome se zaista može dogoditi da zaboravi ponijeti novac. Nemojte se odmah prijetiti žandarima. Ja ću umjesto njih platiti 14 franaka. Gospoda mi izgledaju časna i poštena.”

I uskoro dođe ađutant natrag i upita gostioničarku: “Koliko ste platili za iznajmljivanje te gostionice?”
“Trideset tisuća franaka”, odvrati ona.
Duroc izvadi novčarku i izbroji joj 30.000 franaka na stol. Zatim objavi: “Po naredbi moga gospodara cara darujem tu gostionicu vašemu konobaru, jer nam je u našoj neprilici pomogao.”

Mogli bismo se upitati: Zašto je gostioničarka izgubila gostionicu, a konobar bio nagrađen? Obojica su visokog gosta primili i podvorili. No, ima velika razlika: Konobar je slučajnom gostu podario povjerenje, a gostioničarka nije.

Mi kršćani primamo Isusa kao gosta u pričesti. Kako to da se nakon primanja jedni popravljaju, a drugi ne? To je stoga što mu jedni poklanjaju povjerenje, a drugi ne. Jedni od njega očekuju sve, a drugi ga primaju ravnodušno i ne očekuju ništa.