Dok sam bila mala nisam razumjela vrijeme korizme, niti se itko naročito trudio da ja to shvatim. Bilo mi je samo žao Isusa jer su ga mučili. Išla sam na obrede križnog puta i sama pratila što se to zapravo događa. Žene su molile, moj dragi svećenik je mirnim i pobožnim glasom ozbiljno molio križni put, a djeca su se pomicala u procesiji od postaje do postaje. Obrede svih korizmenih dana sam pratila i duboko upijala u sebi ne shvaćajući tada koliko ću puta kasnije iz tog izvora crpsti snagu u svakodnevnom životu.

I moj život polako prolazi putanjom koju mi je dragi Bog odredio. Sada sam ja u poziciji da sam među ženama koje pobožno mole i prate Isusa na križnom putu. Sada ja promatram djecu ....kojih zapravo nema ili ih ima premalo. Gdje su nam djeca, ona koja bi trebala biti blizu, makar u tom času tako mala da ne razumiju što se događa, ali ona osjećaju da je to važno, da je to ozbiljno, da je to nešto veliko.

Na obredu križnog puta ima malo djece. Opet se pitam: “Gdje su?”.

“Dovedite malene k meni .........” i sada kada je tužno, sada kada je Isus sam, sada kada nije veselo kao na Božić kod jaslica. Dovedite ih neka vide da život ima i drugačije lice, a onda će shvatiti da iza toga dolazi Uskrs.

Shvatit će da kod svakog praga koji u životu moraju proći nije nužno biti izgubljen i ne imati snage. Pogled uprt u križ daje snagu; ne droga, ne alkohol, ne bijeg u depresiju. Sjeti se, Isus je pao pod križem, pokazao nam je da je čovjek, digao se i ponovno nas ponio.