Popustljivi roditelji
Za razliku od AUTORITARNIH roditelja koji svoju djecu uglavnom kažnjavaju i sve im brane sigurni da na taj način stječu svoj autoritet i dobro utječu na odgoj djece POPUSTLJIVI roditelji gotovo da ni u šta nisu sigurni, a najmanje u sebe same. To je razlog zbog kojeg puštaju dijete da radi ŠTO i KAKO ono samo hoće, bez obzira na njegovu dob.

Takvi roditelji nisu spremni prenjeti na djecu svoja znanja i iskustva niti ih upućivati u život, već dopuštaju djeci da postavljaju svoja “pravila igre”, dok se oni sami tome čak i raduju, jer misle da imaju “pametno dijete” koje zabavlja ukućane psovkama i tvrdoglavom zahtijevnošću pred kojom oni uvijek popuste.
Takvi roditelji dopuštaju djeci da npr. sami odlučuju hoće li ići na vjeronauk ili učiti strani jezik.

Tim postupkom sa sebe prebacuju odgovornost na vlastito dijete, što kod djeteta ne ulijeva niti sigurnost niti povjerenje ni u samog sebe ni u ostale ljude općenito pa su takva djeca u djetinjstvu izuzetno razmažena, a u odrasloj dobi nesigurna i uglavnom neuspješna. Takva djeca dobiju sve što žele i rade što hoće, ali nemaju pravog oslonca u roditeljima. POPUSTLJIVI roditelji svoje postupke opravdavaju izlikama da im samima ništa nije bilo dopuštene u djetinjstvu, da ništa nisu imali i da su roditelji za njih sve odlučivali pa svojoj djeci žele sve priuštiti. Takvom pristupom razvijaju se EMOCIONALNO NEZRELA djeca koja ostaju STALNI OVISNICI O RODITELJIMA, a time i o drugim ovisnostima.

Bez obzira na način na koji to pokazuje svaka mlađa osoba u razvoju ima potrebu biti usmjeravana, čuti od nekoga u koga ima povjerenja što je dobro za nju, a što ne. Važnu ulogu u životu adolescenata preuzimaju vršnjaci, što može dovesti do vrlo ozbiljnih problema, ako su roditelji popustljivošću stvorili emocionalno nezrelo, nesigurno, ali razmaženo dijete. Budući da su sami bili vrlo strogo odgajani, popustljivi roditelji sada idu u drugu krajnost. Trude se sve priuštiti svom djetetu, sve mu dopustiti, ne stavljaju pred njega bilo kakva ograničenja i zahtjeve, nesvjesno praveći od njega degenerika za život. Nastoje zaštititi dijete od svake moguće frustracije unaprijed osuđujući one koji mu nešto brane ili uskraćuju, jer je njihovo dijete uvijek u pravu.

Budući da ne mogu čitav život držati dijete pod “staklenim zvonom” onoga časa kada se dijete susterne sa teškoćama, problemima, frustracijama tj. kad se nađe u realnom svijetu bez zaštite roditelja ono postaje nezadovoljno, nesretno i teško se uklapa među ljude. Takvo dijete postaje zbunjeno, jer je bez zaštite roditelja, njegova “pravila igre” više ne vrijede.

Stoga je veoma važno da svaki roditelj znade postaviti granice do kojih njegovo dijete smije ići u određenoj situaciji. Odnosno, treba naučiti dijete da prelaskom preko te postavljene (ili u kasnijoj dobi dogovorene) granice, mora sam snositi posljedice svojih postupaka.

Na taj način USTRAJNOŠĆU i DOSLJEDNOŠĆU roditelj osigurava svoj AUTORITET i zadržava integritet.