Izvještaj dvanaestorice o Isusovu uskrsnuću pokreće jedno važno pitanje: jesu li to izvještaji objektivnih događaja, koji su na neki način dostupni i našem današnjem povijesnom istraživanju ili je to bilo samo neko subjektivno vjersko iskustvo ili čak obična iluzija učenika koji nisu mogli prihvatiti poraz svog Učitelja? I danas se ponekad kaže, ponajviše u propovijedima da Isus treba uskrsnuti u našim srcima. Time želimo jednostavno reći da uspomena na njega mora oživjeti u našem sjećanju, da njegove riječi moraju ponovno biti putokaz našem životu, a njegov primjer postati zvijezdom vodiljom na našem putu.

Sumnja u Uskrsnuće čini se doista prirodnom, kao i apostolu Tomi, kad su mu ostala desetorica javila da su vidjeli Gospodina. Toma im je tada odgovorio da neće vjerovati u Uskrsnuće Gospodinovo "dok ne vidi na rukama njegovim znak od čavala i ne stavi prst svoj u mjesto od čavala i ne stavi ruke svoje u njegov bok". (usp. Iv 20, 25a) Toma je tražio stvarni dokaz i sumnjao nije li ono što mu ostali javljaju neka iluzija

Isusovo uskrsnuće nije neki događaj poput ostalih događaja i, prema tome, ne može ga se povijesno utvrditi na isti način kao ostale. No, to ne znači da je on manje stvaran od ostalih. Uskrsnuće nije moguće utvrditi povijesnim sredstvima kojima raspolažemo, jer taj događaj nadilazi naš svijet koji se može ispitati. Isus je ušao u Božji svijet i to je istina njegova uskrsnuća i ta je istina sasvim drugačija od Lazarova uskrsnuća, koji nije izašao iz našeg svijeta, nego se vratio u njega.

Ne treba nas čuditi da se izvori koji govore o Isusovu uskrsnuću razlikuju među sobom u pojedinostima izvješćivanja.

Posebna značajka događaja uskrsnuća i, prema tome, tajanstven i sasvim jedinstven značaj susreta s Uskrslim, pomažu nam da shvatimo kako je teško bilo protagonistima da objektivnim i materijalno točnim opisom izraze ono što su vidjeli i doživjeli.

Isusovo uskrsnuće, kao događaj drugačiji od svih drugih, ostavlja ipak tragove koji se povijesno mogu potvrditi: prazan grob, ukazanja, doživljaj svetog Pavla, preobrazba učenika, rađanje Crkve.

Sva svjedočanstva kojima raspolažemo govore nam da učenici nisu bili zanesenjaci. Oni su najprije sigurni, a onda, pod utjecajem razuma ili nečeg drugog, počinju sumnjati. Učenici su, međutim, najprije sumnjali i nisu bez oklijevanja došli do sigurnog uvjerenja. Upravo Isusovo uskrsnuće potiče i učvršćuje vjeru učenikâ. A svi ovi tragovi, povijesno sigurni i potvrđeni, ostaju samo znakovi i, kao takvi, govore o nekoj skrivenoj stvarnosti, koja se otvara samo vjeri. Za nas, danas, vanjski znak nije onaj vidljivog susreta s uskrslim Isusom. Znak, odnosno znakovi to je ono što nam svjedoče apostoli, što nam je dostupno u Pismima, liturgiji, svjedočanstvu svetaca, onih od jučer i današnjih, u kontinuitetu žive vjere Crkve i crkvenog učiteljstva. Za nas, kao i za apostole, vanjski znak je praćen unutarnjim darom Duha Svetoga, koji utvrđuje i prosvjetljuje Riječ koju čitamo ili slušamo.