Vjerujem da se svatko susreo s patnjom, mukom, križem, na ovaj ili onaj način. I sigurno je istinito da se svima više sviđa ugoda, zadovoljstvo, radost, veselje, nego patnja. Zašto?! Zato što smo više tijelo nego Duh! Prosuđujemo sve prema osjetilima. Ono što nam je ugodno tijelu, sviđa nam se i smatramo da je to najbolje za nas. A, Božja riječ, koja je istina, kaže: "Tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela" (Gal 5, 17). Nadalje, "oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti" (Rim 8, 8). I još: "Tijelo ne koristi ništa, Duh je onaj koji oživljuje".

Prisjetimo se što je Isus ispričao o bogatašu i Lazaru (Lk 16, 19-31). Imajmo na umu da Isus ne laže, ne vara, već je On istina i istina je sve što govori. Dakle, bogataš se odjenuo u grimiz i skupocjeni lan i danomice se sjajno gostio... Koliko smo mi puta bili zavidni onima koji se krasno oblače i sjajno goste i smatramo ih sretnicima, zvijezdama, idolima... A onda završe usred strašnih muka u paklu. Isus nije lažac - muke u paklu su sigurno strašne. Kraj uopće nije bio tako sretan. Znate li tko nam prikazuje kraj takvog života sretnim? Lažac i otac laži - đavao. Možda ćete reći da i bogataši mogu u nebo. Da, ali Božja riječ upozorava da je bogatstvo opasnost. Bogataš nije vidio Lazara koji je bio pred njegovim vratima u čirevima, gladan, kojemu su se čak i psi sažalili i lizali mu čireve. Bogataš ga od svojega zadovoljstva i užitka nije niti vidio. Bogatstvo ga je sasvim zaslijepilo. A zanimljiv je i kraj u kojem bogataš moli Abrahama neka pošalje Lazara da upozori njegovu braću da i oni ne dođu u ovo mjesto muka. Abraham mu odgovara: "Imaju Mojsija i proroke (imaju Bibliju). Ako ne vjeruju Pismima, neće vjerovati ni da netko od mrtvih ustane".

Vjerujmo Pismu, ne bojmo se muke, ne tražimo samo zadovoljstvo i užitke. Mislimo na vječnost, budimo mudri! Dok smo živi, Bog je milosrđe, kad umremo nastupa PRAVDA. Riječ Božja kaže: "Strašno je upasti u ruke Boga živoga" (Heb 10, 31). Isus kaže: "Pomiri se s bratom dok si s njim na putu da te ne preda sucu, a sudac tamničaru.

I nećeš odande dok ne platiš do posljednjeg novčića" (Mt 5, 25-26). Možda ćete reći ili pomisliti da je sve to pregrubo, prestrogo, no ja bih rekla da je istinito, važno. I sam Bog kaže: "Široka vrata i prostran put vode u propast i mnogo je onih koji idu njim, a uska vrata i tijesan put vode u život, i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7, 13-14).

Za kraj ću na ovu temu iznijeti viđenje sestre Marije Faustine Kovalske, koju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom: "Jednoga dana ugledah dva puta: jedan posut pijeskom i cvijećem, pun veselja i glazbe i drugih razonoda. Ljudi su išli ovim putem plešući i zabavljajući se. Kad su došli do kraja, nisu niti opazili da se put tu prekida. Dalje je zijevala strašna provalija - pakleni ponor. Duše su padale slijepo u provaliju. Tako kako su dolazile, upadale su u nju. Njihov broj bio je tako velik da se nije moglo izbrojiti. Vidjela sam i drugi put, štoviše puteljak. Bio je uzak, pokriven trnjem i kamenjem, a ljudi su išli njime sa suzama u očima te raznim patnjama koje su bile njihov udio. Neke padoše po kamenju, ali se ipak odmah digoše i nastaviše dalje. Na kraju puteljka nalazio se predivan vrt koji je bio ispunjen svakom vrstom sreće. I sve su duše ulazile u nj. Odmah zaboraviše svoje patnje u tom trenutku."

Možda ćete reći: Ali zašto patnje? Da bi se u nekom sportu došlo do zlatne medalje, pehara, potrebno je mnogo i naporno vježbati.

Pitajte vrhunske sportaše čega se sve moraju odreći i koliko naporno raditi. A što bi mi kraljevstvo za vječnost, neprocjenjivo blago, ono što nije oko vidjelo niti uho čulo niti je srce poželjelo (1 Kor 2, 9) badava!?! Ovo je vrhunski izazov, a Isus kaže da samo siloviti osvajaju kraljevstvo nebesko! (Mt 11, 12).

Reći ću vam još i ovo: Mislite da oni što se zabavljaju i goste nemaju muke, ali znajte da svi imaju muke samo što njihove muke završavaju još većim mukama bez kraja u paklu. A muka onoga tko traži i sluša Boga završava vječnom srećom!!! Znači, u muci ne smijemo dopustiti da budemo ispunjeni gorčinom i tvrdoćom, ljuti na Boga i cijeli svijet, nego se trebamo podrediti Njegovom vodstvu te vjerovati da Bog u nama stvara vječne vrijednosti. "Uistinu, naša nam sadašnja, ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu" (2 Kor 4, 17).