Kod čovjeka uočavamo težnju za savršenim koja je duboko upisana u njegovu dušu i osjećaje. Sve savršeno u životu mu se sviđa i privlači ga, a nesavršeno ga odbija i odvratno mu je. Budući da mu je to u naravi duboko utkano pa i sam u svom životu savršenost želi ostvariti u što većoj mjeri. Općenito vrijedi da je savršenstvo univerzalni opći cilj. Englezi bi to rekli: excellence is a universal goal. Kod onoga koji takvo stanje postigne to obično rezultira srećom i zadovoljstvom, dok za drugoga koji to ne dosegne može biti izvor zavisti i jala pa i nesreće. Tuđi uspjesi mu dovode pred oči, izoštre njegovu nesposobnost, nesavršenost i mogu biti uzrokom zlobe i mržnje.

Nad ovim tekstom se moramo zamisliti. A kako je s nama?

Poznato nam je što je uzročila zavist Kajina na brata Abela, pa braće Josipa, koji su ga prodali u Egipat... Što sve bratska zavist i ljubomora mogu učiniti, osjetili su na svojoj koži braća Boris i Gleb (blagdan 5.rujna) sveta braća na početku ruske i ukrajinske Crkve. 1015. godine prije svoje smrti njihov otac veliki kijevski knez Vladimir podijelio je svoju kneževinu dvanaestorici sinova. Na­kon desetak dana poslije njegove smrti, "vlasti gladan" sin mu Svjatopolk zaželio se i više od onoga što mu pripripalo, pa je unajmio plaćenike da poubijaju svu jedanaestoricu njegove braće. Ubio je bra­ta Borisa i Gleba, ali zahvaljujući najstarijem sinu Jaroslavu nije uspio sve ostale, jer ga je Jaroslav potukao i osvojio Kijev i prenio tijela svoje braće u crkvu sv. Bazilija u Višgorodu, gdje su ubrzo proglašeni svetima, a kako su živjeli prije crkvenog raskola (1054), njihovo štovanje prihvatila je i Katolička Crkva.
Kako bi isključili i izbjegli takve slučajeve potrebna nam je duhovnost - materijalna neovisnost da dosegnemo savršenost, ako već ne možemo postati izabrana posuda darova Duha Svetoga. Postoji savršenost i duhovnost koje su neki uspjeli doseći koračajući ruku pod ruku s Božjom mudrošću.

Za mnoge svece, a među njima i za našeg sv. Leopolda Bogdana Mandića, se kaže da su imali sve darove Duha Svetoga (mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji) i živjeli kreposno crpeći istinu iz vjere ufanja i ljubava. Da bismo došli do savršenosti moramo svakako poći od duhovnosti. Zbog toga je potrebna stanovita asketska crta u našem življenju: da se znamo zemaljskim dobrima samo služiti, a za nebeskim težiti. Put je očito dug i mukotrpan. Taj duhovni rast je put od razine kakvi trenutno jesmo do onoga što trebamo biti prema Božjem planu. S druge strane savršenstvo nas po naravi privlači, a na to smo i od Boga pozvani. Međutim, put je to samoodricanja, samosvladavanja, poniznosti, borba je to dobra i zla, borba za plemenitost duše, uzdajući se u Božju milost, a manje u ljudsku mudrost, kako bi na kraju živjeli božan­ski. Sve što u svijetu gledamo lijepo; divan cvijet, krasnog konja u trku, lijepu ukrašenu djevojku, izvrsno izvedenu vježbu na teškoj gimnastičkoj spravi, briljantno izvedenu tešku točku na klaviru, pravu lijepu umjetničku sliku i mnogo toga, sve to u nama izaziva ushićenje i divljenje. No, u prvom redu se moramo diviti Stvoritelju svega toga, Bogu Gospodinu - Tvorcu čitavog Svemira i svega što je u njemu. Jer sve te krasote svijeta samo su zrnce savršenosti, ljepote, sjaja, punine i bezgranične dobrote, veličine, milosti i svetosti našeg Stvoritelja - Boga.

Njemu se silno divio osupnut, iznenađen i zatečen André Frossard pri svom obraćenju - udaru Milosti, kojeg opisuje u knjizi "Bog postoji ja sam Ga susreo". To je nerazoriv kristal, beskrajno proziran, gotovo neizdrživo sjajan (jedan stupanj više bio bi me uništio) - radije bih rekao: plav svijet, neki drugi svijet takva sjaja i gustoće da se naš odrazuje od njega poput kakvih sjena nedovršenih snova. On je stvarnost, on je istina, vidim ga s tamne obale gdje sam još čas prije nijekao. Kršćani ga zovu Oče naš... blag, takve blagosti koja nije jednaka nijednoj drugoj, nije pasivna odlika... da rasprsne najtvrđi kamen, pa i nešto tvrđe nego kamen, ljudsko srce... Ljubavi da o tebi govorim, vječnost će biti prekratka".

Ma koliko se trudili i imali dara da što ljepše i više kažemo o Gospodinu Bogu, moramo priznati i reći kao i Jeremija u posebnom duševnom stanju, koji se opirao Bogu nakon što ga je poslao da propovijeda: "Ja sam kao maleno dijete, Gospodine. Ne umijem govoriti!" Da, riječi su nam tako slabe i nedostatne i tu nam je potrebnije čisto srce da Ga možemo ljubiti...

Njemu se samo možemo i moramo od sveg srca moliti, diviti i vječno zahvaljivati i od Njega pomoć na našem putu očekivati jer Isus Krist nas uvjerava: "Kraljevstvo je Božje među vama." (Lk 17, 21). Dakle, treba se odlučiti za pravi put - Kristov put, ispunjavati Volju Božju, pa ćemo biti božanski i postići povećanje vrijednosti svoga "ja" - staviti svoj život u službu dobra za koje nas Isus uvjerava da je u nama. Kako ne povjerovati i ne pouzdati se u Onoga koji je rekao: "...nebo i zemlja će proći, moje riječi neće proći."

Zašto je bitno biti i živjeti božanski lijepo je izrazio besmrtni Carlyle Thomas: "Vjerujte mi, ovaj je svemir u sva vremena, a posebno u naše kukavno doba, vjerni odsjev i točna slika i prilika ljudskih duša, njihovih misli i činova, koje u njima imaju svoje sjedište. Budite plemeniti u dušama svojim i cijela priroda odgovoriti će na vašu herojsku borbu svojim priznanjem; sa svojim urnebesnim, vječnim glasom dovikuje ona svakome duhu: "Ja sam božanska, budi to i ti."