Na samom istoku Lijepe Naše, na granici Slavonije i Srijema, uz prugu Vinkovci – Šid, malo je selo Ilača, srijemski Lourdes.

Bila je nedjelja Muke, 1865. godine. Vodeći blago na pašu kolskim putem što je iz Ilače vodio u Nijemce, seljak Petar Lazin opazio je po sredini puta vodu kako teče, iako kiša nije padala. Raskopavši malo sa štapom po mjestu gdje je bilo najviše vode, provrio je debeli mlaz vode. Od tada izvor nije presušio.

Na Malu Gospu iste godine Gospa se nekoliko puta ukazala na Izvoru. Crkvene vlasti, nemajući nikakve dokaze branile su pobožnosti, ali kada su svjedoci pod prisegom, ponajviše fra Petar Smoljanović, potvrdili istinitost, pobožnosti su bile dopuštene. Ilačka vodica ne razlikuje se od obične vode svojim svojstvima, pa se sva ozdravljenja pripisuju Gospinu zagovoru.

Godinu dana nakon ukazanja, 1866., izgrađena je manja kapelica, ali je već sljedeće godine započeto sa gradnjom veće crkve, koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Od tada je Ilača mjesto hodočašća i ujedinjenja u vjeri tisuća Hrvata, Rusina, Nijemaca i Mađara koji žive na tom području.

Na žalost, niti ovaj simbol hrvatske vjere i štovanja Blažene Djevice Marije nije bio pošteđen ratnih razaranja – 24. rujna 1991. g. crkva Gospe Ilačke srušena je tenkovima.

Za kraj priče o svetištima u Đakovačko–srijemskoj biskupiji rekao bih da je Gospa vrlo štovana u ovome kraju – treće po veličini svetište je slavonskobrodska Gospa od Brze Pomoći, a postoje svetišta i u Osijeku i Vukovaru.