Broj
44
Godina
5
Srpanj, 2003.
 
 
Naslovnica
Sadržaj
Uvodnik
Statistika
Obavijesti
 
Aktualnosti
Barka

Impressum

glavna

 

© K_com Dtg Ltd 2005.
Put u povijest
Duhovnost-savršenost
Razgovor s Bogom
Poezija
Život ili smrt
Sv. Joakim i Ana
Gospa Ilačka
Za razmisljanje
Školski kutić
Zahvale
Mali liturgijski kutić
  Pripremio:
  Petar Maković
Mali liturgijski kutić

 

 
  Prema:

R. Berger, Mali liturgijski leksikon;

Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 1993.g.
 

HOSANA

(aram. Hošiana! - Pomozi!) vapaj za pomoć koji su kao radostan poklik (Ps 118, 25) klicali Isusu prilikom ulaska u Jeruzalem (Mk 11, 9-10). Kod Svet u misi dolazi prije ili poslije poklika Blagoslovljen.

 
HOSTIJA

Kruh pripravljen za slavlje euharistije. U načelu trebalo bi u misnom slavlju upotrijebiti samo jednu hostiju i podijeliti je tako da dotekne za svakog sudionika. Iz praktičnih razloga u većini slučajeva, zajednička se misa ne može slaviti bez unaprijed pripravljenih malih hostija, ali i tad se mora dio potrebnih hostija za pričešćivanje dobiti lomljenjem velike hostije. Stoga izraz "svećenikova hostija" za veliku hostiju, koji se katkad čuje, nije ispravan.

 
HVALOSPJEV

Lirski odlomak Svetog Pisma, koji nije iz psalama, ali se u bogoslužju primjenjuje na način psalma. U sadašnjem moljenju časoslova u Jutarnjoj je, u sklopu psalama, jedan starozavjetni hvalospjev, na drugom mjestu, a u Večernjoj novozavjetni, na trećem mjestu; pri završetku Jutarnje, Večernje i Povečerja nalazi se po jedan novozavjetni hvalospjev: Blagoslovljen, Veliča i Sad otpuštaš. Gdje se u nedjelje i blagdane Služba čitanja produžuje u vigiliju, nakon čitanja slijede tri starozavjetna hvalospjeva.

 
IKONE

Slike Istočne Crkve, slikane po određenim pravilima na uvijek isti način, nemaju svrhu ispričati neki prošli događaj, nego vjerničkom oku predočiti nevidljivu stvarnost koja se događa u bogoslužju. Stoga se oltar koji je u istočnim crkvama iza oslikane stijene, ikonostasa, ne želi na taj način sakriti, nego nevidljivo duhovno događanje na oltaru učiniti dohvatljivo osjetilima.

 
IMENDAN Već u rano kršćansko vrijeme susrećemo, osobito na Istoku, nastojanja da se djetetu na krštenju dade ime nekog sveca. Od 13. stoljeća taj se običaj učvrstio na Zapadu. Rituale Romanum, od 1614. dapače propisuje: ako roditelji ustraju kod nekršćanskog imena, neka svećenik doda i jedno svetačko te oba upiše u Maticu krštenih. Uz takva nastojanja ustalio se i običaj slavljenja imendana na dan dotičnog sveca dok je slavljenje rođendana potisnuto. Uzimanje svetačkih imena za djecu i danas je uobičajeno i dobro.