Ezekiel pred slavom Jahvinom, a Savao pred ukazanjem Krista uskrsloga padaju na zemlju kao pokošeni. U svetosti i veličini Božjoj ima nešto satiruće za stvora, one ga uranjaju natrag u njegovo ništavilo.

Ako je izuzetak da čovjek Boga sretne tako u izravnom iskustvu, posve je prirodno da on u svemiru i tijekom svoga života prepoznaje prisutnost i djelovanje Boga, njegove slave i njegove svetosti. Klanjanje je izraz, spontan i svjestan, nametnut i htjet u isti mah, složenog odaziva čovjeka koga je zahvatila Božja blizina: čovjek biva tada oštrovidno svjestan svoje beznačajnosti i svoga grijeha, smeteno šuti, klanja se drščući i zahvaljujući, svim je svojim bićem kliktavo smjeran.

Geste klanjanja

Svode se na dvoje: padanje nice i cjelivanje. Oboje u bogoštovlju dobiva svoj posvećeni oblik, ali se uvijek vezuje uz spontani pokret stvora pred Bogom, stvora što se koleba između panična straha i zadivljene očaranosti.

Prije no što će biti spontano gesta, padanje nice, prostracija, jest stav što ga je silom nametnuo moćniji protivnik. Slabiji, kako bi izbjegao da bude silom nagnan, često radije sam dolazi i pada nice pred jačim zazivljujući njegovu milost.

Klasična je gesta "oransa" u katakombama, koja se trajno nastavlja u kršćanskom bogoslužju: raširene ruke, dlanovi koji, već prema svom položaju, izražavaju prinošenje, prošnju ili pozdrav; ta gesta ne sadrži više cjelivanja, ali još uvijek iskazuje duboki smisao cjelova.

Sve geste služenja Bogu mogu se obuhvatiti obrascem "pokloniti se Gospodinu". Klanjanje je postalo najprikladniji, ali i najraznolikiji izraz smjernosti prema Bogu pred kojim anđeli padaju nice, a lažni bogovi postaju ništavilo.

Klanjanje u duhu i istini

Novina kršćanskog klanjanja nije samo u novom liku o kome se razmatra: o Bogu u tri osobe; taj Bog, "koji je Duh", preobražava klanjanje i dovodi ga do savršenstva: odsada se oni koji su "rođeni od Duha" mogu klanjati "u duhu i istini". Taj stav nije u nekom čisto nutarnjem postupku bez gesta i oblika, već proistječe iz posvete svekolikog bića, duha, duše i tijela. Nakon što su tako korjenito posvećeni, pravim klanjateljima ne treba više Jeruzalem ili Garizim (Iv 4, 20-23), niti neka nacionalna religija. Sve je njihovo, zato što su oni Kristovi i što je Krist Božji.