SVETA MONIKA (332.-387.)

Ljubav prema Bogu rodila se kod sv. Monike već u roditeljskoj kući u Tagasti, jer je rođena u kršćanskoj obitelji. No, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu , Monika se kao mlada djevojka odala piću. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala "pijanicom". Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.

Kad je Monika odrasla u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije, koji još nije bio kršćanin. Volio je svoju ženu, ali je nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu i govorila mu je o Njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti.

Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji postao kršćaninom.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj se ne zna ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin je krenuo putem strasti i grijeha. Ipak je i tada, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum, a poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, Monika se razboljela i umrla. Ondje je pokopana, ali ne trajno. Njezine se relikvije časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.

SVETI AUGUSTIN (354.-430.)

Augustin je bio vrlo živahnog duha, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je pošao u Madauru gdje se pripremao za zvanje govornika. Kad mu je bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Našao si je "prijateljicu", s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac.

No, on je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam nije mogao dati pravi odgovor. Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je službu obavljao 13 godina. Želja za karijerom odvest će ga iz Tagaste u Kartagu, a zatim će i u Rimu predavati retoriku.

Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384. dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu. Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je pomalo počelo prodirati i Kristovo Evanđelje. Međutim, još se uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale; častohleplja, uspjeha, karijere, zlata i seksualnih užitaka.

Augustin je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. U uskrsnoj noći 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakrament krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom.

Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnički život produbljujući svoju duhovnost te studirajući i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine. Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagati, a osobito u propovjedničkoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: "Augustin - svećenik!" Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se valjda nevrijednim, no sve je bilo uzalud. Njegovo je svećeničko ređenje bilo odlučena stvar, a zaređen je 391. godine. Augustin će 5 godina kasnije, 396. godine, kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.

Augustin je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. On je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, naučitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Posebno su važne knjige: Ispovijesti - remek-djelo kršćanske pa i svjetske literature, uvijek vrijedno i suvremeno, u kojem je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj, i drugo Augustinovo remek-djelo De civitate Dei (O Božjoj državi) u kojem je sadržana najvrjednija starokršćanska apologetika, obrana kršćanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kršćanstvo.