Čitajući starije brojeve Barke , naišao sam na priču koja me natjerala da se malo zamislim.
Priča je to o tri drveta i o njihovim životnim željama. Iako su im životi krenuli putevima koje nisu zamislili i koji se toliko razlikovao od njihovih maštanja, na kraju su ih ipak postigli.
(Ukoliko se želite priče podsjetiti u cijelosti, pročitajte je u Barki broj 41. ( Uskrs 2003.)

Ta priča je samo još jedan primjer kako su putevi Božji različiti od naših želja.

Priznajem da se i meni događaju trenuci kada si postavljam ta pitanja, ali kasnije vidim dio uzorka Božje ljubavi. Uzorka koji se najbolje može usporediti s reljefima na narodnim nošnjama naših starih. Kad pogledamo s unutarnje strane, jedino što vidimo su niti i konci koji vise nepovezani i razbacani bez nekog reda. I ne znamo što oni predstavljaju sve dok ne pogledamo s prednje strane, a gle tamo čuda: sva ona nerazumljiva hrpa nepovezanih konaca čini prekrasnu sliku u čijem centru se nalazi prekrasna ruža!

Samo povjerenje u Njegovu milost daje nam prosvjetljenje i jasno nam je da se sve događa s nekim razlogom. Kojeg možda i ne priznajemo, ali prihvaćamo ga.

U trenucima kad nam nije lako, gledamo druge ljude kako su sretni i tada nam je još teže. Ali, zapitamo li se ikada kako se ona/on u stvari osjeća? Nije li to samo maska kojom pokušava sakriti svoju bol, slabost od drugih ljudi? Kad nekoga pogledamo, vidimo li što on ustvari krije u svom srcu? Koje boli razjedaju njegovu dušu?

Gledajmo malo pozornije, jer možda naš bližnji pati više nego što to pokazuje. Moramo imati dovoljno snage da prihvatimo sve teškoće života i da kažemo: Bože, ja vjerujem Tebi. Neka me Tvoja ruka vodi putevima koje ja ne razumijem, a koji me vode u Tvoju vječnost!