Kad je budilica zazvonila u pola 4 u subotu 18. listopada, malo mi je nedostajalo da je ugasim, okrenem se na drugu stranu i nastavim spavati. I to bih i učinio da taj dan nije bilo hodočašće mladih naše Župe u Padovu. Uzeo sam mlađeg brata za ruku i kroz maglu smo se probijali do naše crkve gdje nas je već čekao autobus. I krenuli smo na vrijeme. Nismo čak niti iskoristili pravo na akademsku četvrt, već smo malo iza 4 krenuli prema Italiji. Vozač nije niti u jednom trenutku prekoračio brzinska ograničenja, pa je naš veseli autobus lagano klizio prema granici. I dok se nismo niti snašli, već smo prošli granicu. Sve se to još odvijalo u noći, pa nas Slovenija noću i nije posebno oduševila. Izlazak sunca je dao ipak ljepšu sliku.

U Padovu smo stigli oko pola 11. Autobus nas je ostavio ispred crkve svetog Leopolda Bogdana Mandića, gdje smo obišli grob našeg drugog sveca te smo proslavili svetu Misu.