Jednu staru šljivu morao sam sjeći
I odjednom bi mi te starice žao
Ne može mi ona sama ništa reći
Koliko sam puta sa nje šljiva brao
I slike mi dođu rascvjetalih grana
U bogatoj krošnji za mladosti njene
Plodovi su bili omiljena hrana
Šećerom i snagom obnavljali mene
Koliko sam puta njene plave boje
Gledao u sjaju zalazećeg sunca
I grane u krošnji kako vitke stoje
Za plodove tvoje stara šljivo - hvala
Preko tebe hvala vječnom - sa vrhunca
Za radost ljepotu - koje si mi dala |
Izvedi narod moj; o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu sa vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se, da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!
* * *
I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kad počneš sam
U ideale svoje sumnjati. |
