Prije stotinu godina, 23. studenoga 1903.g. u crkvi Presvetog Trojstva u Krapinskim Toplicama, Karlica i Maks(imilijan) Loina su pred namjesnikom Kristovim sakramentom Svete ženidbe potvrdili vječni savez na zemlji. Tadašnje vjersko ozračje cjelokupnog našeg naroda uzročilo je uvod u taj sveti čin. Tjelesne i duhovne oči upirane su prema Isusu raspetomu kao počelu svega. Nauk Raspetoga zapisan u Evanđeljima nije filozofiran, već ga je učiteljica života Crkva propovijedanjem hrabro promicala. Vjernički narod se hranio Evanđeljem i po njemu se, bilo u patnji, bilo u radosti, suobličavao sa Isusom. Takovo promišljanje života sjedinilo je duše Maksa i Karlice. Življena vjera, poštenje, marne ruke te znanje kovačko potkivačkoga zanata motiviralo je djevojku Karlicu iz Maturovca, a potom potpalilo oganj u njezinomu srcu spram toga mladoga majstora i pristalog mladića rodom iz Svetoga Križa Začretje.

Od roditelja blagoslovljenom odlukom svojeg nauma o zajedništvu, uputili su se na zapis župniku u Krapinske Toplice. Bilo je to posvećeno i blagoslovljeno vrijeme u kojem su majke imale nadzor nad čistoćom življenja i očuvanjem djevičanstva kćeri sve do dolaska pred oltar. Stoga su i na zapis izabranici išli suprotnim rubovima ceste, upućujući si samo nevine poluskrivene poglede. Ja sada, dok pišem ove redove, u tomu vidim puninu smisla predbračnog uzdržavanja, izvor dostojanstva i poštovanja osobnosti, nikakvu ograničenost o kojoj se danas pripovijeda.
Snagom sakramenta Svete ženidbe i obilja Božje ljubavi izlivene na njihov savez, svijetu i Bogu, Maks i Karlica podarili su devetero djece. Plodove rada sa tri rali obradive zagorske zemljice otac je nadomještao radeči izučeni zanat svojim žuljevitim rukama, koje često, zbog otečenosti niti na molitvu nije mogao sklopiti.

Danas bi mu bar to bilo olakšano, jer za moljenje Očenaša neki ruke šire, što tada nije bila, a sada sve više postaje praksa i u našem kraju. U stalnoj povezanosti s Bogom i snagom roditeljske molitve, dva su sina Maksa i Karlice izabrala Krista za vođu i naviještanje Njegovoga nauka ljudima za životni poziv. Prvo Mihovil, a poslije njega Ladislav (r. 24.5.1918.g.). Vlč. Mihovila pamtim kao dobrog svećenika, vrlog poznavatelja vjerskih istina i propovjednika (bez papira). Njegov trnoviti put svećeništva je nakon župnikovanja u Kašini dovršen u Odri pokraj Zagreba, nakon devet godina namještenog komunističkog uzništva. Tijelo mu počiva u sjeni Raspetoga, pod zaštitom Sv. Izidora.

O msgr. Ladislavu sam u nekoliko prigoda pisao u Barki, što i ovaj put sa velikom radošću činim. Naime, poznat po skromnosti, msgr. Loina nije objavljivao nadnevak slavlja 60. obljetnice misništva, odnosno "dijamantnog" slavlja. Dan ranije sam obaviješten da će istu obilježiti na izvoru svojega misništva, u Krapinskim Toplicama.

Prema pripovijedanju, unatoč ratnom vremenu na mladomisničko slavlje se pribralo oko 10.000 duša. Na nijednoj mladoj Sv. Misi u Zagorju ni prije ni poslije njegove, ova brojka nije dostignuta. Dijamantna Sv. Misa ovu po brojnosti nije dostigla, ali ju je pretekla po smislu i sadržaju životnog bogatstva. Crkveni zbor pod Sv. Misom pratio je orguljaš gospodin Mirko, dvije godine mlađi od jubilarca. Osmišljenim prigodnim govorima tijekom objeda izrečene su od strane rodbine i tajnika Hrvatske biskupske konferencije Dr. Vjekoslava Huzjaka te kanonika Jurja Jerneića mnoge hvale msgr. Ladislavu.

Ja mu pak u ime vjernih mrtvih, a napose nas živih velikomlačana vjernika želim krepku starost i kličem Hvala, za neprocjenjivo naviještanje Riječi Božje u minulih 50. godina pribivanja među nama.