Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg-Novom. Igrao se sa svojom braćom, ali se odmah vidjelo da njegov duh teži za nečim višim. Nije mu bila draga ni buka ni prepirka; odmah čim bi mogao, a da ga drugi ne opaze, trčao bi u sobu da se pomoli, klečeći na golim daskama. Njegova duša osjećala je odozgo jedan tajanstveni zov. Vrlo pobožni roditelji, vodili su ga svjetlom i sigurnom stazom prednjačeći mu u svemu svojim primjerom. Njegov ga je župnik postavljao za uzor mladićima njegove dobi, a kotorski biskup ga je proglasio uzorom svih kreposti.

Sa svojih šesnaest godina, odlučio je svoj život posvetiti Bogu u kapucinskom redu. 16. studenoga 1882. godine ušao je u Serafsko sjemenište u Udinama . Rastanak od roditelja i braće bio je osobito potresan. Na suze sviju, on je odgovarao blagim smiješkom. Govorili su mu: “Bogdane, sad ćeš nas ostaviti, pa ne plačeš?” A, on im je odgovarao: “Ali, ja ne mogu plakati! Idem u kuću Gospodnju i vi biste htjeli da plačem?!”

U gradiću sjeverne Italije Bassano , 20. travnja 1884. Bogdan uđe u kapucinski novicijat. Zaodjenuo se odjećom svetog Franje i dobio ime fra Leopold . Svi su se divili njegovoj pobožnosti i s punim pristankom pripustiše ga u svibnju 1885. da položi zavjete.

Završivši novicijat, fra Leopold je nastavio školovanje: najprije u Padovi filozofiju, a zatim teologiju u Veneciji. Niti za trenutak nije oslabila njegova volja: Učenje i molitva bili su njegov kruh svagdanji. Za svećenika je posvećen u Veneciji , 20. rujna 1890. u crkvi Gospe od Zdravlja. U svojoj svećeničkoj službi prošao je kroz različite samostane venecijanske provincije. Kroz neko je vrijeme bio i poglavar kapucinskog samostana u Zadru, a iza toga zamjenik samostanskog poglavara u Kopru. Zaustavio se u Thiene u svetištu Majke Božje Olmske i u samostanu u Bassanu , gdje je bio u novicijatu.

Tako je prošlo 16 godina i 1906. je premješten u Padovu, gdje mu se otvaraju vrata i mogućnost rada s dušama koje su tražile Put k Ocu, u sakramentu pomirenju.

Prozvan je “apostolom ispovjedaonice”. Prema svima je bio blag, susretljiv, odlikovao se strpljivošću i brigom za sve nesretne i ožalošćene. Prožet je radom, molitvom i žrtvom za jedinstvo kršćana. S pravom ga nazivaju “apostolom crkvenog jedinstva” i “apostolom razumijevanja među narodima”, jer je uporno isticao prijateljstvo među ljudima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, naobrazbu, društveni položaj i imovno stanje. Često je znao reći da “nijedan čovjek nije tako od blata da ne bismo u njemu mogli otkriti zrnce zlata”.

Iza proslave zlatnog svećeničkog jubileja 22. rujna 1940. godine, život se oca Leopolda naglo gasio. Ipak, sve je bolesti i sve patnje podnosio s tolikom strpljivošću da je zapanjivao sve koji su mu se približavali.

25. ožujka 1942. godine, stanje mu je bilo tako kritično da se mislilo da je u u zadnjim časovima. Podijelili su mu i svete sakramente. Otac Leopold primio ih je sa divljenja vrijednom pobožnošću govoreći: “ Gospodar, Bog hoće tako, neka se izvrši Njegova volja!” No, on je i to preživio. Nastavio je i sa ispovijedanjem u svojoj bolesničkoj sobici, gdje je ispovijedao po cijeli dan. Dan prije smrti još je ispovijedio među ostalima i oko pedesetak svećenika.

Na glasu svetosti, preminuo je 30. srpnja 1942. godine. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. godine, a njegov se blagdan slavi 12. svibnja.