Svaki dan se budimo i živimo u nekom domu, roditeljskom ili nekom drugom. Jesmo li uvijek dobri?

Susrećemo često nesretnike na ulicama, a da li im pomažemo?

Svađamo li se s prijateljima i što činimo da do toga ne dođe?

Lažemo li i varamo, a nekad i mrzimo?

Tvoja je ljubav, Bože, velika, prevelika, ali zašto je neki ne primjećuju? Zašto je ne vidimo? Zašto gledamo samo ono ružnije? Zašto ne vidimo Tvoju ljubav u malenom cvijetu prelijepa mirisa ili u pjesmi ptica na grani? Zašto je ne vidimo u hrani koju netko drugi nema ili u sreći i veselju koje nam daješ svaki dan? Zašto je ne vidimo u dobrom prijatelju ili sunčanom danu? Zašto se pitamo kada vidimo ili doživimo nesreću ima li Tvoje ljubavi dovoljno? Zašto je ne vidimo svaki dan? Ja mislim da Tvoje ljubavi ima dovoljno da pokrije cijeli svijet i dirne svakog čovjeka, da smiri svađu između prijatelja i probudi u nama onu dobru dušu sreće, zdravlja, marljivosti i ljepote. Mislim da Tvoje ljubavi ima dovoljno i za vjernike i nevjernike, zle i dobre, marljive i lijene, siromašne i bogate, crne i bijele. A ako je ima toliko pomozi nam da progledamo, vidimo tu ljubav, povjerujemo i krenemo živjeti u dobru, puni ljubavi prema drugima.