Auschwitz 1941. Zatvorenik je pobjegao iz koncentracijskog logora.

Uvečer dođe među zatvorenike nadglednik Fritsch : “Bjegunac nije pronađen”, zaurlao je, “deset od vas će zato umrijeti u bunkeru gladi.” Došao je pred prvi red i oštro promatrao svakoga u lice. Konačno podigne ruku i prstom pokaže:

“Ovaj tu!” Blijed kao mrtvački pokrivač istupi iz reda muškarac.
“Taj – i taj – i taj…”
Bilo ih je deset. Deset osuđenih na smrt. Jedan se među njima jadao: “ Oh , moja žena i moja djeca.”
Odjednom se dogodi nešto neočekivano. Iz redova istupi još jedan zarobljenik i stane mirno pred Fritschem. Šef logora posegne za revolverom. “Stoj! Što će ova poljska svinja preda mnom?”
Zatvorenik mirno odvrati: “Želio bih umrijeti umjesto toga osuđenika!”
“Tko si ti?”
Odgovor je bio kratak: “Katolički svećenik.”
Trenutak zavlada tišina. Konačno Fritsch reče tihim glasom: “Slažem se. Pođi s ovima!”

Tako je umro franjevac Maksimilijan Kolbe u svojoj 47. godini. Čovjek koji je želio spasiti svijet ljubavlju. Ali znao je on: “Nitko nema veće ljubavi od onoga tko dade svoj život za prijatelja.”