U hrvatskom jeziku naziv blagdana “Uskrs” lijepo kazuje što se slavi: ustajanje od mrtvih, uskrsnuće Isusovo.

Drugi naš naziv, ” Vazam ”, nije tako jasan. Neki misle da dolazi od riječi “ v ' zeti ”, uzeti, jer se nakon korizmenog nemrsa opet uzima meso (to je suprotno od “mesopusta”, zadnjeg dana poklada, kad se meso napušta). Drugi tvrde da “ Vazam potječe od grčke riječi azymos (beskvasan), jer su Židovi na Pashu jeli beskvasan kruh.

Razni narodi Uskrs različito nazivaju, ali vrlo često po židovskom blagdanu Pashe, kada je Isus uskrsnuo. (Talijanski: Pasqua; francuski: Paques; španjolski: Pascuas …)

U engleskom, međutim, Uskrs je “ Easter ”, a slično i u njemačkom, “ Ostern ”. To je slično po imenu starogermanske božice proljeća i plodnosti, Eastre , koja se slavila na početku proljeća.

Svi su stari narodi na neki način slavili dolazak proljeća i mnogi su se od tih običaja odrazili na slavljenje Uskrsa. Tako su stari Germani, slaveći božicu Eastre , običavali bojati jaja, a od njih smo dobili i uskrsnog zeca, kao simbol plodnosti. Stari Trojanci su veselim pjesmama i glazbom dočekivali svoje vrhovno božanstvo da se probudi od zimskog sna, kao što mi danas dočekujemo uskrsnulog Isusa.

Prvi kršćani, među kojima je bilo mnogo Židova, slavili su Uskrs na način kako su prije slavili Pashu, radujući se tako dolasku Mesije.

Uskrs je, znamo, pomični blagdan. Ne slavi se svake godine istog datuma. Bilo je u povijesti mnogo prepirke o danu slavljenja Uskrsa!

Kršćani židovskog podrijetla i uopće kršćani Istoka, iz zemalja bliže Isusovoj domovini, slavili su Uskrs neposredno nakon blagdana Pashe, 15. dana židovskog mjeseca Nisana. Njima je Uskrs padao na različite dane u tjednu.

Ostali kršćani, iz grčko-rimske civilizacije, željeli su Uskrs slaviti samo nedjeljom, pa im se tako datum Uskrsa iz godine u godinu mijenjao.

Konstantin Veliki, rimski car koji je prihvatio krščansku vjeru, sazvao je Koncil u Niceji godine 325. i tamo je jednoglasno prihvaćeno da će se Uskrs u cijelom kršćanskom svijetu slaviti prve nedjelje nakon punog mjeseca koji dođe poslije proljetne ravnodnevnice (tj. poslije 21. ožujka). To znači da Uskrs može biti najranije 22. ožujka i najkasnije 25. travnja. Ali, nesavršeni kalendari onoga doba opet su doveli do različitih dana slavljenja Uskrsa u raznim krajevima svijeta. Tako je godine 387. Uskrs u Francuskoj bio 35 dana “daleko” od Uskrsa u Egiptu! Godine 465. papa Hilarije dao je zadatak astronomu Victorinusu da odredi točan dan Uskrsa. U 6. stoljeću radio je na tome i redovnik Dionizije Mali. Usprkos tome u 7. stoljeću došlo je do velikih razmirica između Rima i Crkve na britanskom otoku u svezi s danom slavljenja Uskrsa! Tek od 1752. godine konačno cijelo kršćanstvo zapadnog svijeta slavi Uskrs istog dana.

Istočne Crkve koje se još drže julijanskog kalendara Uskrs slave bilo nedjelju prije, bilo nedjelju poslije “zapadnog” Uskrsa, a vrlo rijetko se datumi poklapaju.

U ranom kršćanstvu krštenje se davalo obraćenicima na Uskrs i oni bi tada tjedan dana hodali obučeni u bijele košulje.

Običaj da se za Uskrs oblači novo ruho prenesen je u Srednji vijek. Tada su ljudi na uskrsnu nedjelju oblačili novu odjeću i u povorkama dolazili u crkvu, moleći usput. Nova odjeća bila je simbol novog života.

U cijelom kršćanskom svijetu jaje je simbol Uskrsa. Ljudi ih boje i slikaju na njima: slika sunca znači sreću, pilić ispunjenje želja, jelen zdravlje, cvijeće ljubav i dobre želje.

Kotrljanje jaja (Egg-rolling) uskrsni je običaj u nekim zemljama, pa to rade i na livadama Bijele kuće američkog predsjednika: jaja se stavljaju na vrh brežuljka i puštaju da se kotrljaju, pa pobjeđuje ono koje će brže sići i možda pogoditi drugo jaje…

Tucanje jaja popularna je igra u europskim zemljama i Aziji, pa i kod nas. U mnogim zemljama roditelji posakrivaju pisanice u kući i okolo kuće, pa ih djeca u Uskrsno jutro traže.