Broj
50
Godina
6
Siječanj, 2004.
 
 
Naslovnica
Sadržaj
Uvodnik
Statistika
Obavijesti
 
Aktualnosti
Barka

Impressum

glavna

 

© K_com Dtg Ltd 2005.
 
Put u povijest
Vrijeme kroz godinu
Kamo to odlazimo
Caritas
Nedjelja
Poezija Zahvale
Zagrebačka katedrala
Blagoslovljena Krv Kristova
Objava
Unutarnji glas
naklapanja
Školski kutić
 
Stjepan Rožić
Kamo to odlazimo?
 
Silvestrovo. Stara godina. Nađoh se na svetoj Misi u Bazilici Srca Isusova. Po završetku, mala statistika događanja kroz godinu. Slušam opušteno, nisam iz ove župe. Tada me iznenada jedan podatak tako zaboli, te mi se ote nekontrolirani, glasni uzdah: "O Isuse!" Slušam sličnu reakciju gospođe što sjedi desno...
Jesam li dobro čuo? I ne znam zapravo kojim bih riječima opisao osjećaje toga trenutka, više nego tužno ! Preko 50% pokojnika odlazi u vječnost bez ispovijedi, bez sakramenta pomirenja ! Ne vjerujem sam sebi, kad me komentar župnika uvjeri kako nisam prečuo. Ističe nedovoljnu brigu obitelji kao razlog nedolaska svećenika na ispovijed. Većim se dijelom slažem, ali gdje je izostala odgovornost samih osoba kojih se neposredno tiče? Kako su se prema sakramentima odredile i odnosile za života ? Kako su se spremale za odlazak? Jesu li se brinule što treba učiniti da se odabere pravi put koji vodi u željenom smjeru? Kako su živjele da sada u odlučnom trenutku zapostave i otklone ono bitno ? Očito, običaj je prevagnuo. Važan je sprovod, a ne sakrament. Vrijednosti su izokrenute! I to se događa u samome srcu grada Zagreba, u župi Srca Isusova, gdje se godišnje ispovijede tisuće i tisuće ljudi... U glavnome gradu Hrvata koji se diče svojim kršćanskim korijenima, u velikom broju dočekuju Papu i statistički su gotovo 90% kršćani katolici... I ova medalja, dakle, ima drugu i tamniju stranu. Ili je možda taj centar uzrok svemu ? Možda su to ljudi školovani i obrazovani, s fakultetima i titulama, diplomama i doktoratima, priznati na institutima i dok su to stekli nisu imali vremena razmišljati o vječnosti. Možda je za njih vjera predodređena za stare bakice što šapćući prebiru zrnca krunice. Ali, intelektualac ako je doista pravi, ne odbacuje otprva nijedno područje ljudskoga života – pa ni vjeru!

A takvih ima – hvala Bogu. Za ovu priliku spominjem samo A. Frosara, kojemu je trebalo samo pet minuta da od nevjernika postane katolik, vrijeme da uđe u jednu kapelicu Pariza tražeći svoga prijatelja.

Ne osuđujem ove ljude, duboko ih žalim i molim za njih, pa i vas koji imate strpljenja čitati ove retke pozivam – molimo za njih! Sigurno su imali prilike susresti radosnu vijest! Zašto ona za njih nije zaista radosna ? Evanđelja o Isusovom boravku na zemlji napisala su četiri evanđelista, od kojih su dvojica neposredni svjedoci, ali i sve ono što je kroz 2000 godina sabrala kršćanska kultura i civilizacija je tako duboko i raznoliko za stvarnu spoznaju Isusa, Spasitelja i Otkupitelja Svijeta. On je čovjeku dao mogućnost kako može odbiti njegov poziv, dao mu je slobodnu volju da samostalno u ljubavi krene njegovim putem . Zašto ovi ljudi nisu na izvoru pili vode života – zabadava? Za tu našu braću muka i Krv Kristova nisu znak ljubavi vječnoga Oca kojim sve ljude prima u nebeski zagrljaj? Nadati se da je Božansko milosrđe našlo putove za spas ovih ljudi, ali zašto ne prihvatiti probodenu ruku našega Spasitelja onako kako nas je preko svoje Crkve poučio?

Doista, "Za kog je izdano?" pita se pjesnik S.S. Kranjčević. A koju bol našemu Spasitelju zadaju ove duše? Kojim jecajima kuca Njego-vo probodeno srce za svaku dušu? Zašto se zanemaruju riječi Onoga koji je na tako dramatičan i drastičan način – smrću na Križu – posvjedočio svoju ljubav za čovjeka? Z ašto se tako olako, površno, neodgovorno propušta učiniti i mali napor da se osvoji nebesko kraljevstvo? I zar doista ne znamo da postoji pakao? Nauk Crkve je jasan i ozbiljan (Mt 25, 4; KKC 1034!), a mnogo nam tu znače i Fatimske poruke naše Nebeske Majke Marije.

Istražiti uzroke ovoga stanja, posao je za mnogo oštrija pera nego je to moje, ali mislim da je jedan veliki uzrok upornost i lukavost Zloga, koji je tako razbuktao ljudsku oholost, tepajući čovjeku kako je razuman, moćan i gotovo svemoguć, pa mu Bog i Njegovo Kraljevstvo i nisu privlačni, jer se ostvaruje – na zemlji.

Kamo nas to vodi i kamo odlazimo – vidi se. Preostaje nam u povjerenju predati svoje putove Vječnome Ocu da ih osvijetli svojim Sinom koga nam je poslao, a u Duhu Svetome nas povede na ono mjesto u svome Nebeskom Kraljevstvu koje je od vječnosti za svakoga od nas pripravno, ako ga mi svojom gluposti ne promašimo !