U Hrvatskoj je od l. siječnja ove 2004. godine stupio na snagu zakon o zabrani rada nedjeljom posebno velikim "trgovačkim lancima". Dozvoljen je rad manjim trgovinama živežnih namirnica radne površine do 200 m2 i to opet po određenom rasporedu da zadovolje i budu dostupne stanovništvu, već prema veličini gradova, naselja i uz, još neke detalje, koji su regulirani tim zakonom.

Prema prvim iskustvima i reakcijama anketiranih građana, može se steći dojam da – zakon baš nije dobro došao? Mnogi su ostali zatečeni, iznenađeni, razočarani pa i ogorčeni, jer nisu mogli kupiti svoje pecivo, kruh te prve nedjelje primjene tog zakona. Možda je to tek samo prividan dojam prikazanog priloga ankete na TV ekranima u emisiji "Dnevnik" naše televizije. No, pričekajmo – to je tek početak, potrebno je u svemu malo i strpljenja i dosljedne primjene zakona, pa i njegove izmjene i dopune ako se pokaže potreba.

Međutim, nije ih brinulo što mnogi od njihovih sugrađana nisu bili u mogućnosti nedjeljom otići u crkvu čuti riječ Božju. Kruh nam je svakako potreban – ali znamo da je Gospodin Isus rekao: "Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta…" Zatim "Ja sam živi kruh koji je sišao s neba…" Dakle, radi se o kruhu života – Njegovu tijelu, pa dalje nastavlja: "Tko ne jede moje tijelo, taj nema života u sebi…" Zar mi kao kršćani zaista ne brinemo o tom životu? Možemo li živjeti bez života?

U današnjem materijalnom svijetu, važan je samo profit – novac? Ide se tako daleko da se zanemaruje čovjek. U tim današnjim poduzećima nastoji se pod svaku cijenu što više proizvesti sa što manje zaposlenih. To je zakon ekonomičnosti poslovanja – zakon opstanka, ali i sve više profita? Samo i to ne smije prelaziti određene propise i norme dozvoljenog – ne smije dovesti i prouzročiti prekomjerno iscrpljivanje radnika, jer istovremeno imamo mnogo nezaposlenih. Koliko znam u sadašnjoj situaciji u mnogim poduzećima, posebno u sferi razvoja više nema određenog radnog vremena – postoji samo radni zadatak? Tko to ne prihvati zna se što ga čeka – otkaz?!

Još 1823. godine svećenik Felicite de Lamennais, začetnik socijalnog u kršćanstvu, katolicizmu u svom poznatom tekstu "O poštivanju nedjelje" upozorava da taj izrabljivački kapitalizam postaje sustav koji u radniku i siromahu vidi samo "puki stroj za rad iz kojega treba izvući najveću moguću korist u određenom vremenu". Takav kapitalizam stvara od čovjeka "robove industrije, koji će biti prisiljeni da se zatvore u radionice za komad kruha… i neće nikada čuti o Bogu…"

No, danas živimo u 2004. godini kada bi se i u sferi rada, gospodarstva, zaposlenosti i života u cjelini trebali osjećati rezultati opće pravde, slobode, istine, sigurnosti, mira, blagostanja i međusobnog uvažavanja, suradnje i ljubavi. Ne bi više trebao vrijediti taj grubi, životinjski, poganski zakon jačega u što nas sve više gura i "zapljuskuje" globalizam u svim područjima života… Moramo se izboriti za vlastiti identitet. U svemu tome treba nam više poštenja i morala kad je u pitanju bližnji – drugi. Immanuel Kant nas podsjeća: "Dvije stvari pune našu dušu uvijek novim divljenjem i poštovanjem koja neprestano rastu što češće i više o njima razmišljamo: Zvjezdano nebo iznad mene i zakon poštenja u meni." Da, taj zakon poštenja u sebi ne smijemo zapostaviti ni narušiti! On bi trebao ostati izvorni – iskonski!

U tome nam može pomoći bližnji – drugi. Prema Schopenhaueru vrijedi: "Svaki je čovjek drugom čovjeku zrcalo u kojem može promatrati svoje vlastite poroke, nedostatke i svakojake loše strane. No mi se najčešće ponašamo kao pas koji laje na zrcalo, jer misli da u zrcalu vidi drugog psa, a ne sebe."

Sam život nam je BOG darovao i kao takve nas stvorio slobodne. Dakle, Bog, nas je dao da u slobodi koristimo svoj razum na opće dobro, ali eto stvorenje; čovjek, naš bližnji nas čini neslobodnim, postavlja nam brojne uvjete, zapreke i učini nas pa i robljem na kraju? Kakve li suprotnosti – paradoksa? Gospodin Bog nam govori: "Ne čini drugome što ne želiš da drugi čine tebi!" I dalje: "Što god učiniste ili ne učiniste jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili!"

Ispada na kraju da se dovoljno ne koristimo savjetima samoga Isusa Krista, ne provodimo Njegove zapovijedi, pa se moramo preispitati nad ovim tekstom proroka Izaije: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodareve, a narod moj mene ne poznaje i za mene ne mari." (Iz 1, 3)