Polaznici vjeronauka u srednjoj školi mogu se podijeliti u tri skupine. Prva, u koju se svrstava velika većina učenika, skupina je onih koji na vjeronauk idu zbog roditelja. Druga, isto tako i po brojnosti, skupina je onih koji idu na vjeronauk zato jer su ga pohađali u osnovnoj školi, pa, kako kažu, ne trebaju učiti – petice su im zajamčene. Trećoj skupini, sa nezamjetnim brojem učenika, pripadaju oni koji su se sami odlučili za vjeronauk i to zbog ničeg drugog nego vjere u Boga u kojoj su odgajani od djetinjstva. Od te tri velike skupine, izuzev treće, sastoji se danas razred polaznika na vjeronauk.

Vjeronauk, ako se u srednjoj školi može tako nazvati, polako gubi svoj smisao. Tumačenje i razmišljanje o Bibliji, Božjoj Riječi i smislu našega života, pretvorilo se u monolog vjeroučitelja na koji nitko osim dvoje – troje od dvadeset do trideset učenika u razredu ne obraća pozornost. Još bi donekle to i bilo u redu kad neki "pametni" učenici ne bi izravno ismijavali vjeroučitelje i njihove riječi pred njima samima. Zbog takvog stanja, broj učenika treće godine konstantno opada i vjeronauk više nije vjeronauk, nego gubitak 45 minuta vremena tjedno. Svi ti učenici sebe nazivaju vjernicima, a na sam spomen odlaska na Misu ili pokušaj raspravljanja o vjeri, postaješ "izopćenik" popularno zvan lumen, pop i slično. Još je gore što vjeroučitelji ni ne pokušavaju te učenike potaknuti na razmišljanje o Bogu ili vjeri, nego samo rade po planu i programu bez obzira na to što se u učionici događa. Na pitanja o vjeri jedva da se udostoje odgovoriti i to ako imaš sreće. Zbog toga se mladi gube u društvu, osjećaj vjere nestaje i Bog se zaboravlja. Pa kako onda sat nastave na kojem se gubi vjera možemo zvati Vjero – nauk?