Kamenita vrata se prvi puta spominju 1426.g., u cjelini zidina Gradeca, kao jedina gradska vrata. Ne zna se kako su izgledala, osim da su bila od kamena, a u dokumentu iz 16.st. piše da je to bila zgrada bez krova, s kulom, i mostom preko obrambenog jarka.

Da ih ispraća i zahvalne nakon povratka kući dočekuje, stari Zagrepčani u Vrata su postavili sliku Marije Kraljice s Djetetom u naručju, nepoznatog autora. Vrata 1555.g. dobivaju krov. Od sredine 17. do prve polovice 18.st. Vrata su zahvatila četiri požara. U onom zadnjem, u kojem su 31. svibnja 1731.g. izgorjeli cijeli Gradec i dobar dio Kaptola, također je izgorjela i zgrada kamenitih vrata gdje se nalazila sveta slika. Izgorio je i drveni okvir slike, ali slika je ostala neoštećena.
Nakon požara, u prolazu vrata napravljena je udubina, oltar u kojemu je sveta slika izložena štovanju. Godine 1758. slika i oltar zaštićeni su kovanom ogradom koja ih i danas krasi. Kroz drugu polovicu 19.st. gradske su se vlasti zauzimale za rušenje vrata, ali im to nije uspjevalo zbog građanskih peticija i Izidora Kršnjavoga koji se borio za očuvanje i autentičnost gradskih starina.

Još je početkom 13.st u maloj dolini smještenoj poviše zagrebačkog Bukovca, postojala kapelica posvećena Majci Božjoj. U to vrijeme (1215.g.) iz Mađarske dolazi pustinjački red Pavlina i smješta se po obroncima Medvednice. Jedan od pustinjaka, Iskvirin, 1240.g. povezuje prve pustinjake u zajednicu. Tako Krivi dol, dolina s kapelicom, dobiva ime Remete, prema latinskoj riječi eremus, što znači pustinja. Crkva i samostan se prvi puta spominju 1288.g.

Svetište doživljava težak udarac 1786.g. kada car Josip II. ukida pavlinski red – samostan je zatvoren, redovnici su se raspršili, a crkva postaje područnom crkvom markuševečke župe. Početkom 19. stoljeća nadbiskup Maksimilijan Vrhovac proglašava Remete župom, a krajem stoljeća, snažan potres znatno oštećuje crkvu i kapelicu. Na poziv bl. kard. Stepinca, 1959.g. u samostan dolaze Karmelićani. Veliko slavlje povodom sedamstote obljetnice spomena svetišta 1988.g. vodio je kard. Franjo Kuharić.

Sredinom 18.st. crkvu je oslikao pavlinski slikar Ivan Ranger motivima čudesa koja su se događala po zagovoru Gospe Remetske, Nebeske Ljekarnice, i to su njihovi jedini dokazi, jer su oni pisani izgorjeli u požaru.

Nakon što je do potresa 1880.g. bio smješten u kapelici, a kasnije premještan po crkvi, od 1938.g., nakon što ga je tamo stavio nadbiskup Vrhovac, kip Gospe Remetske stoji na glavnom oltaru. Pretpostavlja se da je Gospin kip donio još Iskvirin. Remetska Gospa je vitka mladenačka majka u stojećem stavu s ovećim Djetetom u naručju koje ju desnom rukom grli oko vrata.

Kada bi se Kip gledao zdesna, s određene udaljenosti, mogao se primijetiti Gospin smješak, no to nakon obnove Kipa 1998.g. više nije moguće. Od 1490.g. Kip se nalazi u pozlaćenom okviru s kipićima sv. Barbare i sv. Hedvige zdesna te sv. Katarine i sv. Agneze slijeva. Uz Gospin kip, na glavnom oltaru su još kipovi pustinjaka sv. Pavla i sv. Antuna, te slika Presvetog Trojstva i kip Ivana Krstitelja, najvećeg uzora pustinjaka.

U Remete su hodočastili brojni hrvatski banovi, župani, biskupi i svećenici s pukom. Biskupi Borković i Esterházy Remete su pohodili subotom, a Bauer, Stepinac i Kuharić dolazili su s pukom u teškim trenucima hrvatske povijesti.

Za razliku od Marije Bistrice i Trsata, Remete su svetište mira, tišine i intimnog razgovora s Bogom, koje nikada nije prazno, uvijek otvoreno za tihu molitvu. Ipak, proštenja su na Uskrsni i Duhovski Ponedjeljak, te na Veliku i Malu Gospu.

Ovaj poduži članak završio bih pozivom na privatni posjet Remetama za vrijeme korizme, da u njima kod svoje Odvjetnice u miru i tišini pronađemo lijek za neki novi, bolji početak.