Korizma – "četrdesetnica" počinje četrdeset dana prije Uskrsa, Pepelnicom – čistom srijedom. To je "jako" vrijeme, vrijeme u kojem se želimo intenzivnije baviti Bogom, proniknuti tj. pokušati se i nastojati bar malo više približiti otajstvu – tajni Trojedinog Boga, da bolje upoznamo posebno KRISTOV Život i Muku. Pratimo Ga od kušnje u pustinji od strane Sotone do događanja u Velikom tjednu; Cvjetnice, Velikog četvrtka, Velikog petka do uskrsne noći i USKRSA.

U tim danima pozvani smo na češće istinsko druženje s riječju Božjom u Svetom pismu, da ju ne samo čitamo, osluškujemo nego i oživotvorimo u našem konkretnom životu. Kad otvorite Bibliju, zamolite glavnog autora te knjige nad knjigama da i ON otvori i vaše srce. Riječ Božja je kao dažd s neba, ne vraća se Bogu, a da ne bude djelotvorna, ne ispuni svoju zadaću. Korizma je škola vjere. Pisac Lav Tolstoj približava nam vlastito iskustvo vjere i piše: "Vjera je kao zlato: što ga više imaš, to više blista. Vjera je kao nebeski svod; što je jasniji, to više zvijezda se vidi na njemu." U takvoj vjeri nastojimo što bolje upoznati ISUSA KRISTA, Učitelja nad učiteljima – Njegov život i djelovanje, koje je za nas neiscrpivo bogatstvo.

U korizmi smo posebno pozvani na odrastanje u vjeri, na promišljanje naših postupaka.

Da, ali mi zaista trebamo Bibliju. U Korizmi pristupamo i na korizmenu ispovijed i pričest te provodimo post i nemrs u određene dane. Potrebno je uvijek potvrđivati svoj krsni izbor i svoje krsno obećanje. Vrijeme Korizme možemo iskoristiti i za zauzetije analiziranje i ciljano djelovanje za korekciju, umanjivanje i uklanjanje nekih naših poroka i grijeha; možebitne oholosti, nečistoće misli, sebičnosti, zavisti, mržnje, srditosti, pohlepe, škrtosti, laži, lijenosti, neurednosti, zatim neke naše ovisnosti i nepodobnosti: navezanosti na novac, drogu, seks, alkohol, cigarete, moć, utjecaj na druge ljude – opsjednutost time, kritičnost prema drugima, sklonost krađi, požudi očiju, požudi tijela, samodopadnost, hvalisavost, narcisoidnost, neljubaznost, tvrdoglavost, netaktičnost, neodgovornost, netočnost, aljkavost, negostoljubivost... i toliko toga što se može popraviti, a da ne zaboravimo i na djela zauzetosti prema bližnjima, jer davati je blaženije nego primati, pa svaka žrtva rađa milost... Evo kako je važna gosto ljubivost govori nam poslanica Hebrejima: "Bratska ljubav neka i dalje ostane! Gostoljubivosti ne zaboravljajte jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele!" (Heb 13, 1-2).

Ako iskreno i s pouzdanjem, vjerom i čista srca i savijesti često primate TIJELO KRISTOVO u pričesti, postajete živi hram, nositelj ISUSA KRISTA, u svijet. Vi se pobožanstvenjujete, sve više postajete ono Koga primate, a iza toga i djelujete... Počinjete u svojoj situaciji tražiti Kristove odgovore i uz Njegovu pomoć preslikavate ih u svom svijetu. Kako sve više dolazite k svjetlu, sve više uočavate, osvjetljavate i svoje nedostatke, koje je nužno otklanjati – jer ne možete se družiti sa Uzorom, a ostati u grijehu i nepodopštinama. Na taj način postajemo otporni na napasti i izdržljivi i nepokolebljivi u kušnjama – ostajemo u miru i sigurnosti, jer u ljubavi nema straha, oslonjeni na pomoć Božju. Imamo i zadobivamo mir usred napasti – kao da slušamo Gospodina kad nam govori: "Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit ga jer poznaje ime moje." (Ps 91, 14). Tako ćemo s većom sigurnošću izbjeći napasti: imati – vladati – moći, koje nas stalno posjećuju.

Korizma je, dakle, i vrijeme priznanja naše grješnosti (posipamo se pepelom), čišćenja i dovođenja u red našeg srca u kojem se onda Krist može nastaniti. U tom pogledu nas prorok Ezekiel opominje: "...i dadoh im svoje uredbe i objavih svoje zakone koje svatko mora činiti da bi živio." (Ez 20, 11). Tako stižemo i do preobraženja – drugim riječima tražimo lice Božje – to postaje naša čežnja prema Bogu i bližnjemu. Sve više upoznajemo tko je za nas Isus. Ne propustimo i ovu Korizmu, a da ne obradujemo Boga vrativši mu se svi mi izgubljeni sinovi. Gospodin nas čeka otvorena srca i ispruženih ruku. Dokazao je to i smrću na križu, za naše spasenje, svojom za nas neobjašnjivom ljubavlju. Ako ju ne možemo nikada razumijeti, pokušajmo ju barem susresti... Krist ne može ne osuditi grijeh, ali ljubi čovjeka iako je grješnik i daje mu čitava sebe do smrti na križu – za nas grješne ljude. Da bismo proživjeli Korizmu, ići nam je za Kristom križem opterećenim.

To istovremeno znači: strpljivo uzeti i nositi svoj križ; svakodnevne teškoće, brige, padove pretvarati u rješenja, mir, pouzdanje i uspjeh – graditi Kraljevstvo Božje – promicati istinu i pravdu, mir i radost uz pomoć Duha Svetoga. Sam križ Kristov nameće nam vrijedeći program rada: "plakati, vjerovati, moliti. Dakle, pred križem Krista: patnja – plač zbog naših grijeha i zbog grijeha čovječanstva, koji su Isusa odveli do smrti; vjera – da bismo se približili uzvišenoj istini koja prelazi svaku shvatljivost i koja nas ostavlja zadivljene pred ljubavlju Božjom; molitva – da život i smrt Kristova budu uzor i pobuda za naš život i naše predanje...", govori nam sv. Josemaría Escrivá de Balaguer u knjizi Susret s Kristom.

Evo, to su razmišljanja o našem odrastanju u vjeri. No, ne zaboravimo, Bog ima drugačija mjerila i poglede i govori nam: "Vaše misli nisu moje misli..." (Iz 55, 8). Zato, Gospodine, "Istinom me svojom vodi i pouči me, jer Ti si Bog moj Spasitelj." (Ps 25, 5)