Dok promatramo Boga, koji prolijeva svoju krv za nas, shvaćamo nešto od dubine njegove ljubavi, ono što nijedna stvorena stvar, makar bila i savršena, ne može objaviti... Otvorene Kristove rane iz kojih izlazi krv, vječni su simboli i znakovi koji nam pokazuju pravu Božju bit. Ove rane ostaju i na Kristovom proslavljenom tijelu kao znakovi Božjeg otajstva, otajstva Boga koji ne koristi svoju moć, koji se potpuno predaje i brine za nas ljubavlju koja je nježna i jača od smrti. Te su rane vječno i slavno svjedočanstvo Boga, koji prihvaća našu bijedu i našu patnju da nam pokaže kako je doista blizu nama... Krist koji prolijeva svoju krv za grešnike jest svjedočanstvo najuzvišenije istine: Bog je ljubav.

Jedino jezik patnje dodiruje dubinu našeg bića. Svaki drugi govor izgleda apstraktan i nestvaran. Eto zašto dragocjena Krv može ražariti naša srca. Jer, ono što jedino može uliti nadu grešniku jest kad vidi ljubav koja se poistovjećuje s patnjom, bijedom i potrebom. Nakon toga on može otkriti da je ljubav došla u njega...

Ne smijemo nikada zaboraviti da kao grešnici stupamo u dijalog s Božjom ljubavlju. Kad to zaboravimo, više nećemo znati kakav odgovor trebamo dati na Božju ponudu otkupljenja... Jer, grešniku Bog upućuje Riječ koja čisti. Postoji samo jedan način na koji možemo govoriti grešniku, a to je ljubav. Treba mu pomoći da se osjeti manje grešnim, očišćenim, da je njegov život u otkupljujućem djelovanju križa.

Ono što iznenađuje u otajstvu drago cjene Krvi jest veza koju on uspostavlja između ljubavi i patnje. Nastaje tako uska povezanost te izgleda da je patnja, koja se prihvaća radosno, najautentičniji znak duboke ljubavi. U Kristu, koji prolijeva svoju krv, sastaju se dvije ljubavi i dva života: božanski i ljudski. Božanski život je sama radost, a ljudski je bijeda i grijeh. U otajstvu dragocjene Krvi susreću se božanska radost i ljudska bijeda.

Na putu našeg čišćenja trebamo svjesno prihvatiti kao dar – trpljenje, patnju, križ našeg poziva, križ svakodnevnice. Sveti Gašpar je imao mnogo različitih bolesti, bio je često puta neprihvaćen, progonjen.

Tvoja pokora je voditi savršeni zajednički život – piše jednoj sestri. Svetac poziva na vršenje Božje volje, a ne na posebne pokore.

Sveta Marija de Mattias otkrila je potrebu za bezgraničnom ljubavlju. Tada je zamolila Mariju, Majku Božju da joj dâ svjetlo. Marija joj je odgovorila. Bog joj je na mistični način dao iskustvo ljepote svoje ljubavi, koja se u punini objavila u Kristu Raspetom, u Kristu koji je dao svoju KRV. Majka Božja pokazala joj je Kalvariju i križ te je zvala da se popne i promatra raspetog Krista. Ovo iskustvo postalo je izvor, snaga i motivacija, koji su je odveli na putove diljem Italije da pomogne svima upoznati nježnu ljubav Nebeskog Oca, kako je znala govoriti ili ljubav Raspetog Isusa.

Bila je uvjerena da promjena društva počinje promjenom srca svake osobe, a osoba se mijenja onda, kada uspije shvatiti koliko je dragocjena u Božjim očima, kad shvati da je predmet tolike ljubavi: Bog je dao svu svoju Krv da je otkupi! To je sama snažno doživjela i zato je nastojala da svi mali i veliki otkriju što je ona otkrila i što je nju preobrazilo. Njezina jedina želja je bila "da nijedna kapljica božanske Krvi ne bude izgubljena; da dostigne svakog grešnika i očisti ga; da svi, oprani u rijeci milosrđa, pronađu pravi put mira i zajedništva među ljudima".