Za sve ljubitelje horrora, stigao je novi film u kojem se sukobljavaju dva najpoznatija likova strave i užasa: Freddy Kruger i Jason. Još jedan krvavi proizvod Hollywoodske radionice. Nisam ga gledao, ali pretpostavljam da je prepun nasilja, ubojstava, smrti i svega što sačinjava taj žanr. A s druge strane imamo razvikani i kontroverzni film Mela Gibsona, o kojem se u posljednje vrijeme jako puno priča. Proglašava ga se antisemitskim i nasilnim; traže se zabrane njegova prikazivanja... A sve mu to donosi samo još jaču medijsku popularnost koja ljude tjera da ga pogledaju. I to sve generacije: kinodvorane su prepune djedova, baka, roditelja, a isto tako i mladih.

Imao sam sreće i bio sam među 1,2 milijuna ljudi koji su sredinom ožujka u Poljskoj, kao prvoj zemlji u Europi, premijerno gledali Pasiju: Muku Gospodina Isusa Krista. I to samo u prvom tjednu prikazivanja (a znamo da film ruši granice gledanosti u cijelom svijetu).

Po struci nisam kritičar i ne mogu vam stručnim riječima opisati film, ali mogu vam iznijeti svoje osjećaje, moje osobno doživljavanje filma. Film je snimljen realno i ja bih ga ocijenio odličnim. Ali to se ne da opisati riječima, jednostavno, film morate pogledati, prespavati (a možda ga onda pogledati još jednom) i intenzivno razmišljati o njemu. Što i neće biti tako teško budući da je film emocionalno snažan. Ako mi kažete da u cijelom filmu niste pustili niti jednu suzu ili da bar jednom niste skrenuli pogled, možete biti bilo tko, u lice ću vam reći da to nije istina. Jer on toliko moćno djeluje na ljude da oni u miru i tišini, svaki sa svojim mislima napuštaju kinodvoranu s očima, već pomalo zakrvavljenim od suza.

Korizma je pravo vrijeme za gledanje i razmišljanje o filmu jer on govori o posljednjih 12 sati Isusova života, o njegovom iskušenju, o muci, smrti i uskrsnuću.