Broj
52
Godina
6
Uskrs, 2004.
 
 
Naslovnica
Sadržaj
Uvodnik
Statistika
Obavijesti
 
Aktualnosti
Barka

Impressum

glavna

 

© K_com Dtg Ltd 2005.
 
Put u povijest
O Uskrsu
Poezija
Posljednjih 12 sati
Aleluja, Uskrs je
Velika Gorica
Uskrs
Zahvale
Blagoslovljena Krv Kristova
Školski kutić
Liturgijski kutić
Naklapanja
  piše:
  Nikola Maković
Put u povijest
 
 
 
 
 
Praznina skum denes počima Trg Majke Hrvatice gledeč od Dolenca, bila je nizina, navek pod blatom, a za kišne dani pod vodum. Ta praznina ka je denes poasfalterana i pogodna za postaviti kip Majke Hrvatice, sigurno ni od početka tak velika. Glavna velikomlačka žila je bila denešna vulica Svete Barbare-Trg Majke Hrvatice-Weingärtnerova-Dolenec. Ostalo su bili puteci, linije i vuličke. Da su Mlačani bili velikoga srca more se videti i po širine vulica ke su i bez mernikov široke delali. Ako se pogleda po druge sele, naprimer na Odre, Rašču, Mičevcu, Jakuševcu, Lomice, ta se razlika naročito primeti. Ozde, na Mlake su ludi vrte i iže odmikali od ceste.

Na slike: Prošecija na Cvetnicu '66

Drugo je sad, kad mernik odmeri fate, a onda si onaj ki kupi brže ogradi svoje, a na tuđe ne gledi. Misli da je tuđe ničije. Negda ludi nisu tuliko gradili kuliko denes. A bilo je svijn, krav, kojnof, kokoš i druge živadi ke denešna deca nebi ni poznala. Ti su ludi imali srca i za svega bližnega a još i više za strajnskoga čoveka. Posebno za sirotijnu ke je navek bilo i ka je mogla navek pokučiti na vrata i otpreti je, jerbo ludi negda uglavnom nisu iže ni zaklepali.
Takva jedna iža bila je na ove praznine, de Dolenca gledeć počima Trg Majke Hrvatice. Vute velike, drevene, šopom pokrite iže, ozde kak je sad iža Mijeka Korilofčana Črnoga, negda je bila Korilofčanova zadruga. Mama se seča Števiča komu su govorili Đramek i negve žene Rezice. Znači, dela se o početku XX stoleča, a zadruga je prije nek se respala ovak zgledala:

Đramek i Rezica su imali troje dece. Sine Lacka i Matiča komu se govorilo Matok i čer Rezicu. Prva grana Korilofčanof je bil Lacko ki se oženil od Ileničof Bajsmenove pak su je potom govorili Bajsmanka. Od one ke je zrodila, ja se koj v megle sečam Ivana komu su govorili Đivan, a malo bole Imbriča komu su govorili Šikec. Đivan je ostal na tem gruntu, ali iže oke mi mama pripoveda se ja ne sečam. Sečam se samo vuske drevene ižice ka je bila ozde de je sad ova zezidana. Đivan je hodil po palerije z mojem vujčum Ivičom Glagoličevem Belcom, a oženil se z Maričom, bratičnum mega pokojnoga oca, čerjum Števića Makovičevoga. Taj Štević bu još spomenut kad dojdem do Makovičof. Poput druge i on je ženu Baru ostavil i v Ameriku trbuvom za kruvom otišel. Tam se baš ni snašel i ojdnega žena, ku smu mi zvali "strina Bara", čer Marič i druge tri sestre nisu imale nijakve koristi. S te ižice pri Korilofčane, v Ameriku su otišla Lackova i Bajsmankina deca tere ja ne pametim: Jankič, Jožič i Janič. Potlem je i Đivanov sin Jurič komu se govorilo Guček istem putom otišel.
Đivan i Marič su još imali: Katiča, ke su govorili Leva a zela je Miška Novosela Pajutu, Lubicu pri Števiču Novoselu Žireku, a na gruntu je ostal Mijek komu se reče Ćrni. Nemu sem koj dečec z sestrum Janicum bil na svadbe kad se ženil s Katičom, od Vujnovićof s Korilofca. Mijek je dobil državni stan i sad žive negde v Zagrebu, a na gruntu žive negva čer Marinka z mužom i dečecom komu je ime Zvonimir. Đivanof brat Imbrič ili Šikec, Đafte karafte, (za tero ja neznam kaj znači) se priženil k Rože Kramaričeve skum je imal jedinca Branka Korilofčanovoga kaj mu od milja veliju Pinkič. Žnemi je živela Rožina mama Jela rodom od Brozovičof Krčmarove. Potom su si Jandraš Brozović Krčmarov i Roža Kramaričova familija v trejtom kolenu. Jelu je nuk Branko, a i mi druga deca smu ju zvali majka, i z čerjum Rožum je rad v cirkvu dohajale. Tu sliku imam još pred očima, kak da su žive. Na tem gruntu su ostavile jaku klicu vere.
Šikec je bil vrsni svirec, a pojnem samouku glazbenu žicu ima i sin Branko ki još i sad v kulturnom umetničkom društvu zaigra teri očeš instrument na trzalicu. Ni otec ni sin, za razliku od majke Jele i Rože nisu v cirkve nikomu smetali. Nu, z semejna ko su posejale ove drage žene na tem gruntu klije Evanđelje i pojnem živeju Brankova žena Mara, Mičevčanka rodom, z dvemi lepemi deklicami, Marijum i Brankicum. Trejta čer Barek je otišla v zamuže na Pokupsko.

Druga grana nastala z Korilofčanove zadruge je bila ona Rezičina. Lepi dečko, s Plesa rodom komu je ime bilo Karlo a služil je pri Korilofčanove zadruge, zagledal se, a ona ga ni odbila, v Đramekovu čer Rezicu. Tomu lepomu sluge je i ime svedočilo dobrotu. Kak su za onda naši ludi imena zvrjnevali, tak su i Karla nazvali Korlič. Rezica i Korlič su od Boga z decum bili obdareni i moje su, mamu i japu staroga za krsne kume dece zeli. Nijova su se deca zvala: dečki, Jurič i Števič(otišli i mrli v Amerike), Dragec komu su govorili Dragojna, Mikič i Miško po špotu Elvek, i dekle Barič i Katič. Dragec ili Dragojna ki je ostal na gruntu v male drevene ižice ka je bila ozde kak je vulička Munđeri, oženil se z Jelum, sestrum Jakopa Martinkoviča od Pažula.
Po pripovedajnu, Dragojna je jedini od bratof bil za bedarije delati navek oren. Nega nis, ali negvu ženu Jelu sem prilično poznal, jerbo sem tam blizu, k mame stare dok je bila pri Glagoliću dohajal. Jela je bila dobra i mirna žena a takvu je i decu zrodila. Nijov sin Slavič je ostal na tem gruntu, a čeri Barič i Marič o kemi sem več pisal su otišle za muši. Barič se vdala k Crniču Imbreku kaj mu se reklo Tajnik, a Marič za Jankeka sina Joce Lackoviča. Slavič je zel Mariča Lacković Muženičkinoga, odozde z grunta nakem je sad prižejnenec Branko Čubrič. Slavič i Marič su imali dva sine: Drageca i Števiča komu još rečeju Lojzek. Dragec je ove dane mrl. Bil je ledik. Števič-Lojzek je ožejnen z Lomice z Nadicum pl.Stepanič skum ima dvoje dece. Čer Aniticu i sina Karla.

Na slike: Juraj Lacković Kolaričkin z drenkom na Cvetnicu '66