Broj |
52 |
Godina |
6 |
| Uskrs, 2004. | |
© K_com Dtg Ltd 2005. |
|
|
|
![]() |
|---|
Put u povijest |
Poezija | |||||
|---|---|---|---|---|---|---|
![]() |
piše: | |
| Nikola Maković | ||
Put u povijest |
||
| Praznina skum denes počima Trg Majke Hrvatice gledeč od Dolenca, bila je nizina, navek pod blatom, a za kišne dani pod vodum. Ta praznina ka je denes poasfalterana i pogodna za postaviti kip Majke Hrvatice, sigurno ni od početka tak velika. Glavna velikomlačka žila je bila denešna vulica Svete Barbare-Trg Majke Hrvatice-Weingärtnerova-Dolenec. Ostalo su bili puteci, linije i vuličke. Da su Mlačani bili velikoga srca more se videti i po širine vulica ke su i bez mernikov široke delali. Ako se pogleda po druge sele, naprimer na Odre, Rašču, Mičevcu, Jakuševcu, Lomice, ta se razlika naročito primeti. Ozde, na Mlake su ludi vrte i iže odmikali od ceste. |
|
|
Na slike: Prošecija na Cvetnicu '66 |
|
Drugo je sad, kad mernik odmeri fate, a onda si onaj ki kupi brže ogradi svoje, a na tuđe ne gledi. Misli da je tuđe ničije. Negda ludi nisu tuliko gradili kuliko denes. A bilo je svijn, krav, kojnof, kokoš i druge živadi ke denešna deca nebi ni poznala. Ti su ludi imali srca i za svega bližnega a još i više za strajnskoga čoveka. Posebno za sirotijnu ke je navek bilo i ka je mogla navek pokučiti na vrata i otpreti je, jerbo ludi negda uglavnom nisu iže ni zaklepali. |
Đramek i Rezica su imali troje dece. Sine Lacka i Matiča komu se govorilo Matok i čer Rezicu. Prva grana Korilofčanof je bil Lacko ki se oženil od Ileničof Bajsmenove pak su je potom govorili Bajsmanka. Od one ke je zrodila, ja se koj v megle sečam Ivana komu su govorili Đivan, a malo bole Imbriča komu su govorili Šikec. Đivan je ostal na tem gruntu, ali iže oke mi mama pripoveda se ja ne sečam. Sečam se samo vuske drevene ižice ka je bila ozde de je sad ova zezidana. Đivan je hodil po palerije z mojem vujčum Ivičom Glagoličevem Belcom, a oženil se z Maričom, bratičnum mega pokojnoga oca, čerjum Števića Makovičevoga. Taj Štević bu još spomenut kad dojdem do Makovičof. Poput druge i on je ženu Baru ostavil i v Ameriku trbuvom za kruvom otišel. Tam se baš ni snašel i ojdnega žena, ku smu mi zvali "strina Bara", čer Marič i druge tri sestre nisu imale nijakve koristi. S te ižice pri Korilofčane, v Ameriku su otišla Lackova i Bajsmankina deca tere ja ne pametim: Jankič, Jožič i Janič. Potlem je i Đivanov sin Jurič komu se govorilo Guček istem putom otišel. |
|
|
Druga grana nastala z Korilofčanove zadruge je bila ona Rezičina. Lepi dečko, s Plesa rodom komu je ime bilo Karlo a služil je pri Korilofčanove zadruge, zagledal se, a ona ga ni odbila, v Đramekovu čer Rezicu. Tomu lepomu sluge je i ime svedočilo dobrotu. Kak su za onda naši ludi imena zvrjnevali, tak su i Karla nazvali Korlič. Rezica i Korlič su od Boga z decum bili obdareni i moje su, mamu i japu staroga za krsne kume dece zeli. Nijova su se deca zvala: dečki, Jurič i Števič(otišli i mrli v Amerike), Dragec komu su govorili Dragojna, Mikič i Miško po špotu Elvek, i dekle Barič i Katič. Dragec ili Dragojna ki je ostal na gruntu v male drevene ižice ka je bila ozde kak je vulička Munđeri, oženil se z Jelum, sestrum Jakopa Martinkoviča od Pažula. |
|
Na slike: Juraj Lacković Kolaričkin z drenkom na Cvetnicu '66 |