Došavši na nedjeljnu Misu, 25. travnja, ako se niste odmah sjetili, sigurno ste pomislili da nešto nedostaje. Bili ste u pravu!
Razlog i objašnjenje su vrlo jednostavni – išli smo u Međimurje! Djelomično pojašnjenje ove zagonetke pokušat ću objasniti ovim tekstom, pa vas molim za pozornost i čitajte dalje!

Nedjelja je pokucala na vrata. Budilica, pospano jutro, dogovor ispred crkve i veliki sivi autobus kao vrata k putu. Izmjenjivala su se mala i velika naselja, pitomi i divlji krajolici te nizinska, brdovita i šumovita područja. Mali dio ljepote naše domovine vode do pomisli o prekrasnom.

Naše odredište, Sveti Juraj u trnju, dojmljivo je selo sa puno cvijeća i jako malo trnja. Prva postaja bila je rodna kuća našeg i vašeg vlč. Mladena gdje nas je unatoč prohladnom vremenu ugrijala toplina njegovog doma. Stvarnost često nadmaši očekivanja što se pokazalo i u ovom slučaju. Nakon toga, bilo je lakše ujediniti glasove oba zbora na misi u crkvi Sv. Jurja. Mala desna strana crkvenog kora neskromno je prihvatila gromoglasni pljesak nazočnih.

Kratko razgledavanje crkve, uz riječ domaćeg župnika vlč. Darka Kelemenića, proširilo je naše znanje i dojmove.
Zadružni dom blistao je gostoprimstvom. Osim druženja i plesa, nestalo je samo vremena. Kako se kraj bližio, zborovi su razmijenili pjesme uz obećanje da ćemo doći opet!