"Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo." (Dj 1, 11)
O samom činu Isusovog uzašašća na nebo, u Bibliji nemamo sačuvano puno detalja. Evanđelisti Marko i Luka govore u jednoj rečenici da je Krist uznesen na nebo, a apostol Pavao u Djelima apostolskim daje nešto detaljniji opis. Uzašašće je, u kršćanstvu, vjerska istina da je Isus Krist četrdeseti dan nakon svojeg uskrsnuća snagom svoje božanske i preobražene ljudske naravi uzašao na nebo da sjedne zdesna ocu , odakle će nas u dostojanstvu čovječjeg obličja pravdati, opraštati nam i štititi od Zloga . Po drugi put, Krist je napustio Getsemani, ali ovaj put se nije uspeo na Golgotu pritisnut teretom ljudskih grijeha i otkupiteljskog križa, već ovjenčan slavom Očevom, proslavljen u Onome koji ga je poslao. Uskrsli Spasitelj ide ususret nebu, bliži se mjestu oproštaja i odlaska, vraća se u vječnu Domovinu da bi nam pripravio put i spremio odaje. On nam obećava da će nas sve, kad bude uzdignut sa zemlje, privući sebi.

Apostol Pavao piše da je Krist "na njihove oči bio uzdignut u zrak, i oblak ga je oteo očima njihovim." (Dj 1, 9). U ikonografiji, uzašašće se javlja od ranokršćanskog doba i već su prvi kršćani pokušali oslikati taj događaj. Jedni su prikazivali Krista kako se penje uz brdo, a zatim ga prihvaća Božja ruka koja izviruje iz oblaka.

Takav je način prikazivanja uzašašća nazvan helenističkim tipom, a od njega se razlikuje sirijski tip koji prikazuje uspravnog Krista, a bizantski ga pak prikazuje kako sjedi na prijestolju ili na dugi. U bizantskim prikazima Bogorodica izražava divljenje i strahopoštovanje. Od svih se ovih prikazivanja razlikuje zapadnjački tip u kojem Krist uzlazi na nebo, Bogorodica i apostoli kleče, a na brežuljku se vide otisnute Kristove stope. Takav se prikaz nalazi na desnom oltaru u našoj crkvi.

"Na vrhu gore Učitelj se pope na stijenu, podiže ruke prema nebu i blagoslovi prisutne. Nasta tišina... Nahrupi svjetlost iz Gospodinova lika, zasja bjelinom pred kojom je podnevno sunce izgledalo kao blijedi plamen voštanice. Podiže se prema nebu, uziđe u visine, a prije nego ga sakri svijetli oblak još jednom prozbori gromkim glasom: 'Ne bojte se, ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta!'."