Kanonik Francesco Albertini iz Bazilike San Nicola in Carcere u Rimu, poznat kao osoba dubokog duhovnog života, potaknut željom da doprinese vjerskoj reformi, koja je bila neophodno potrebna, osnovao je u Rimu 1808. godine bratovštinu u čast Predragocjene Krvi, koju je kasnije papa Pio VII. (1815. godine) proglasio nadbratovštinom.

Rimska plemićka obitelj Savelli, čije je obiteljsko stablo potjecalo još iz starih carskih vremena, posjedovala je dragocjeno blago: prema tradiciji koja se prenosila s koljena na koljeno, jedan član obitelji bio je vojnik u Palestini. On je u službi rimskog vojnika prisustvovao Isusovom raspeću. Dogodilo se da je par kapi Isusove Krvi s križa palo na njegovu odoru. On je taj dio čuvao i po povratku u Rim donio je relikvije u svoju obitelj koja se prenosila s generacije na generaciju.

Godine 1708. knez Julius Savelli je poklonio relikviju obližnjoj crkvi San Nicola in Carcere (na slikama), gdje se čuvala i štovala na oltaru sv. Križa. Sto godina kasnije pred tim je oltarom 8. prosinca 1808. godine ustanovljena bratovština Predragocjene Krvi.

Svrha je ove bratovštine bila promicanje vjerske kulture sakramentalnog života, djela milosrđa prema članovima. Tako se htjelo graditi zajednicu vjere, koja bi bila posebno usmjerena na otajstvo Krvi Kristove i iz tog otajstva crpila nadahnuće.

Sveti Gašpar del Bufalo, duhovni sin Albertinija, bio je pozvan održati pozdravni govor.

S velikim je oduševljenjem govorio o otajstvu Isusove Krvi, potičući mnoge vjernike da se pridruže novoj zajednici. I kasnije će biti veliki promicatelj bratovštine.

Bratovština je prvotno bila osnovana za vjernike, ali se ubrzo proširila i za svećenike i redovnike. Sveti Gašpar, koji je 1815. godine osnovao svoju Družbu Misionara Krvi Kristove, smatrao ju je duhovno ujedinjenom s nadbratovštinom, te je svoje misionare nazivao "primarnom braćom" nadbratovštine ili čak "Misionarima nadbratovštine Predragocjene Krvi". Pripadali su joj i drugi svećenici. Redovnici i redovnice raznih zajednica, u Rimu i izvan njega, nalazili su u pripajanju nadbratovštini nadahnuće za svoju duhovnost ukoliko je bila usmjerena na Krv Kristovu. Otuda dobivaju nadahnuće, kako Misionari tako i sestre Klanjateljice Krvi Kristove, koje je osnovala Maria De Mattias, zatim sestre Predragocjene Krvi Kristove, koje je osnovala Majka Brunner u Švicarskoj i SAD-u, i druge.

Sveti Gašpar je, osim toga, htio da razne apostolske grupe osnovane prigodom misija uz kuće njegove družbe budu pripojene nadbratovštini Predragocjene Krvi, i to da se učvrsti pobožnost Krvi Otkupljenja u kojoj je svetac vidio "središte vjere", važnu snagu za apostolsko animiranje. Savjet i praksa sv. Gašpara bila je "trajni kult" predragocjenoj Krvi po trajnom klanjanju "cijeni" otkupljenja. Nadbratovština je tako postajala veliki eklezijalni pokret, koji je animirao ne samo vjernike, nego i svećenike koji su živjeli duhovnost otajstva Krvi – velika duhovna obitelj Krvi Kristove.

Sv. Gašpar i njegovi misionari postali su najveći promicatelji nadbratovštine Predragocjene Krvi, koja je nastala u srcu Albertinija i koja je imala svoje središte u bazilici San Nicola in Carcera u Rimu. Međutim, razvojem misionarske družbe koju je on osnovao osjetila se potreba nakon Gašparove smrti za izvjesnom nezavisnošću od San Nicola in Carcere, te je 1851. godine časni otac don Giovanni Merlini, vrhovni poglavar misionara – da bi "ovi slobodnije mogli promicati pobožnost Predragocjene Krvi, bez smetnje" – odlučio zamoliti od Svete Stolice odvajanje od nadbratovštine. Papa Pio IX. je odobrio molbu i proglasio Udruženje Predragocjene Krvi paralelno s nadbratovštinom i neovisnim od nje. Udruženje je bilo podvrgnuto generalnom moderatoru misionara sa sjedištem u prvotnoj crkvi Družbe sa svim privilegijama i pogodnostima nadbratovštine.

Od toga časa misionari su širili naveliko u Italiji, Europi i Americi udruženje ("Pia Unio") kao vlastito udruženje. Osnovana su brojna pobožna udruženja posvuda gdje su oni stigli svojim propovijedanjem, posebno misijama.

Kad je papa Pio XII. godine 1951. na stogodišnjicu osnutka Udruženja, potvrdio novi statut, bilo je preko 800 mjesnih pobožnih udruženja u Italiji i inozemstvu. Papa Ivan XXIII., koji je gajio duboku pobožnost prema Isusovoj Krvi, dao je veliki poticaj posebno apostolskim pismom "Inda a primis" od 30. lipnja 1960. godine, te potaknuo jačanje Udruženja. Uz nju prianjaju ne samo mjesne grupe, nego i mnogi vjernici, koji u Krvi Kristovoj nalaze inspiraciju za svoju duhovnost.

II. vatikanski koncil je otvorio nove mogućnosti za veću suradnju među laicima, svećenicima i redovnicima. U naše vrijeme, unatoč velikom rasulu, postoji i velika žeđ za pravom duhovnošću. Duhovnost Krvi Kristove je osnovna i jaka duhovnost, usmjerena na Krv Križa, prisutna i živa u euharistijskom otajstvu, Krv sposobna da našem životu dâ svoju bitnu dimenziju, koja se sastoji u "darivanju" i "raspoloživosti" za Boga i braću. To je, dakle, vrlo aktualna duhovnost. Iz toga proizlazi aktualnost Udruženja, koje se danas zove "Zajednica Krvi Kristove", eklezijalna zajednica koja pojedincima, obiteljima i redovničkim zajednicama želi donijeti hitni poziv Otkupiteljeve Krvi.

"Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista!"
(1 Petr 1, 18–19).