Jedne je noći čovjek sanjao. Sanjao je da šeta pjeskovitom plažom uz Gospoda. Nebom su sijevale scene iz njegovog života. Za svaku scenu on je primjetio dva para otisaka stopala u pijesku: jedni su pripadali njemu, a drugi Gospodu.

Kada je i posljednja scena njegovog života sijevnula ispred njega, on se okrenuo i pogledao otiske u pijesku. Primjetio je da je na putu njegovog života često ostajao trag samo jednih stopala. Isto tako je primjetio da se to događalo u najtežim i najtužnijim trenucima.

To ga je mučilo i on je zapitao Gospoda o tome: "Gospode, rekao si da kad te jednom odlučim slijediti, ti ćeš hodati uz mene cijelim putem, iako sam primjetio da u toku najtežih trenutaka mojega života postoji samo jedan par otisaka. Ne razumijem zašto bi me onda kada mi najviše trebaš ti ostavio."
Gospod je odgovorio: "Moje drago dijete. Ja te volim i nikada te ne bi ostavio u trenucima previranja i patnje. KAD VIDIŠ SAMO JEDAN PAR OTISAKA ONDA JE TO VRIJEME KADA SAM TE NOSIO!