I.
Bogat i siromašan, snažan i slab – svaki lijen čovjek je propalica. Svaki čovjek mora naučiti nekakav zanat koji mu ide od ruku. Samo radeći moguće je osjetiti jedno od najvećih i najčistijih zadovoljstava. Zadovoljstvo u odmaranju nakon rada veće je što je posao teži.

II.
Zašto uskraćivati sebi molitvu, to sredstvo protiv slabosti? Sve duševne težnje koje nas približavaju Bogu oslobađaju nas misli o sebi. On nas ne mijenja, nego mi sebe mijenjamo – približavajući se njemu. Sve što molimo od njega, molimo za sebe.

III.
Isto kao što je suprotno zakonu prirode da djeca naređuju odraslima ili bezuman mudrom čovjeku, tako je suprotno zakonu prirode i to da šaka ljudi bude prezasićena obiljem istodobno dok gladna masa nema niti ono što je nužno.

IV.
Savjesti! Ti si božanski, besmrtan i nebeski glas, ti si jedini vjerni vođa neukog i nemoćnog, ali razumnog i slobodnog bića. Ti si nepogrešiv sudac dobra, ti jedina činiš čovjeka sličnim Bogu. Ti si dala moć njegovoj prirodi i moralnost njegovim postupcima. Bez tebe u meni nema ničega što bi me uzdizalo nad životinje, osim žalosne povlastice da budem u zabludi zbog nereda u umu i razuma bez vođe.