Ptica leteći zrakom ne može krenuti letjeti nikuda, a da nije u dodiru sa zrakom, da nije u zraku. Tako i mi: u Bogu se mičemo i jesmo, obuhvaća nas sa svih strana, sjednem li ili legnem sve On z­nade, znani su Mu svi moji putovi... Zaboravljam li ili obezvređujem li Božju riječ? Znamo kako su prošli oni koji su tako činili. "Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! A ti, Kafarnaume, zar ćeš se dići d o neba? Sići ćeš dio pakla!" (Mt 11, 21–23). Ti su gradovi postali hrpa kamenja – spomenici nevjere. Ostaviti Božju riječ, za čovjeka znači – život u ruševinama. Prvi korak na putu propasti je zaboraviti na Boga. Živ je samo onaj čovjek koji živi Božjim životom, sve drug su samo različiti oblici smrti... A Irenej nam govori: "Živi čovjek – to je Božja slava! " Zato, nek ti se moli pobožnik svaki u času nevolje. Kad bujice silne navale, njega neće stići. Utočište ti si moje, od tjeskobe ti ćeš me sačuvati, odjenuti me radošću spasenja." (Ps 32, 6–7).

Kako doći do punine vjere ako ne u poniznosti pasti na koljena , moliti – slušati Božju riječ i hraniti se Kristovom krvlju i t ijelom. Činimo li to dovoljno često? Ako da, postoji li opasnost da nam to prijeđe u naviku, a ne pripremimo li se dovoljno za tako sveča­ni čin – Svetu pričest. Znamo da prije Svete pričesti molimo: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja." Oh Bože, kako je važna Tvoja riječ...

...ali i kako žeže Tvoja riječ... Reći ćete, pa Svetoj pričesti prethodi Sveta ispovijed! Nemamo teških grijeha!Da, ali bez Božjeg milosrđa nijedna naša ispovijed ne bi nam dala pravo stati pred Gospodina i sa sigurnošću Ga primiti u Svetoj pričesti. Veličina Božja nas mora zapanjiti, nju nikad ne možemo svojom malenkošću mi izdaleka spoznati, a kamo li takvo bogatstvo, najveću svetost primiti na svoj griješni dlan ili usta. Bez Božje neizmjerne milosti nikada ne bismo to mogli uraditi.

Ipak, kad Ga s vjerom , u Njegovu snagu u Svetoj pri­česti primamo, rastemo u Isusu u svojoj dostojanstvenosti. A Isus nas, s ljubavi očekuje, da nas preobrazi i učini dostojnim svoga dolaska. Gospodin Isus Krist iz ljubavi prema nama spreman je i na obezvređenje sebe u doticaju s nama – svoju kenozu – poniženje, uništenje, samo da nas pridigne. Dolazi griješnicima – carinicima: pa ga farizeji potvaraju, kako se s njima može družiti? On spremno odgovara: "Ne treba zdravima liječnik, već bolesnima..."

Da ostanemo u trajnoj blizini Boga, potrebno je ne udaljiti se od Njega. Ako nam se to udaljavanje dogodi u većoj ili manjoj mjeri, uzrok je sigurno u nama, jer Bog svoje nikada ne ostavlja. "Da bi čovjeka ljubili moramo ga upoznati, međutim Boga i sve božans­ ko moramo ljubiti da bismo ga mogli spoznati." Glede vjere, znaj­te, mi vjernici smo uvijek na početku... Vjera je nešto što treba stalno nadograđivati, nad njom bdjeti, čista srca i poniznosti. Potvrda toga je i Isusovo pitanje: "Kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" (Lk 18, 8). Zato Bože, ojačaj moju vjeru – pomozi: ukloni, umanji, potopi, spali, uništi moju nevjeru... Hvala ti Gospodine Bože!

Često su nam u tome potrebni i korisni uzori u životu. Prvi nam je naravno sam Isus Krist, ali i neki obični pozemljari, bli­žnji, koji su nam dohvatljiviji, za koje mislimo da bismo ih pa i uz poteškoće mogli sustići... Znamo da ne možemo odjednom savla­dati, preskočiti preveliku udaljenost. U svemu nam je potrebna postupnost i ustrajnost.

"Poznata je stvar kako je veliki francuski karitativni djelatnik Ozanam u mladosti do spio u tešku krizu radi svoje vjere. Bila je pogibelj da izgubi svaku vjeru. Tada ga sreća nanese u jednu crkvu u Parizu i tu spazi jednog starca, kako klečeći svim žarom moli krunicu, što ju je držao u rukama. Kad je bolje pogledao, uvjerio se da je to nitko drugi nego veliki učenjak Ampere (1715–1836). Sve sumnje o vjeri istog trena su se raspršile kod Ozanama. Sâm je kasnije rekao da mu je vjeru više utvrdila Amperova krunica nego sve njegove propovijedi."

Zato nemojmo nikad Boga prestati tražiti i recimo:
Gospodine Bože, Ti znaš da Te tražim, Ti znaš da Te ljubim; koliko ja to kao griješnik mogu, i molim Te ne dopusti da više ijedan trenutak izgubim! Tada ćemo Ga sigurno naći kao što nam kaže naš pjesnik u pjesmi:

Našao sam ga i On je našao mene­
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog
i našao sam ga u sebi
jer živi u meni i za me
i ja se u njemu radujem
Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.

I zaključimo: Bože, "Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Bože, hridi moja, otkupitelju moj!" Ps 19, 15)